Ljudi motaju duhan jer su cigarete skupe, a pušači su, ovisni su o nikotinu. Slika osobe koja mota duhan u Hrvatskoj nije iznimka nego pravilo. Duhan dakle motaju, odreda, profesori, doktori znanosti, arhitekti, dizajneri, motaju ilustratori i crtači, motaju pisci i slikari, a jednako tako i spremačice. Kutija cigareta dođe 4 eura, a duhan za tjedan dana dođe po prilici 7. Ovisnost o nikotinu nije socijalno pitanje (premda je i to pitanje), ali motanje duhana to definitivno jest. To da je motanje duhana Sandre Benčić nekakvo pitanje “legalnosti”, jer “što ona zapravo mota”, malo me je osobno pogodilo, premda sam inače na lokalna politička prepucavanja prilično gluha. Ne samo zbog toga što sam donedavno motala i sama, već zbog toga što su svi ovi koji me okružuju i “motaju”, po mom mišljenju, iznimno vrijedni članovi društva, i ne bi mi bilo drago da ih se krene privoditi zbog toga što nemaju za cigarete, a to uopće nije nemoguć razvoj događaja u društvu u kojem stvari neprekidno idu u pogrešnom smjeru.

Nemam pojma kolika su mjesečna primanja Sandre Benčić, niti kakav je njezin osobni standard, ali moje je iskustvo da ljudi u pravilu prestaju motati kad se približe iznosu mjesečnih neto primanja od 2000 eura. Recimo, predradnik na građevini nasmijat će se mom “motanju”, i ponudit će mi cigaretu. Isto tako, postoje nekakva nepisana pravila, ako nitko oko tebe nema za cigarete a puši, gledat ćeš da i sam kupuješ duhan: taj drugi čovjek možda nema za registraciju i djetetu za vrtić, pati od posljedica neviđenog uzleta hrvatskog standarda, i ne možeš pred njim iz celofana izvaditi kutiju za čiju cijenu mu četveročlana obitelj pojede ručak.

Socijalna osjetljivost ne mora biti melodramatična, cigarete su svugdje u Europi skupe, i pušenje ne spada u životne potrebe, ali je ipak jako neugodno vidjeti da postoje političke elite koje ne poznaju običaj motanja duhana, i u toj im je mjeri egzotičan da praktično ispada da su im gotovo svi ljudi kojima sam okružena i koje poznajem na jednako ružan način “egzotični”, pa čak i pravno sumnjivi, a to su ljudi koji jednostavno u postojećim okolnostima sastavljaju kraj s krajem.

Kako je moguće biti predstavnik nekog naroda a da pritom ne susretneš ni čistače, ni scenariste, ni glazbenike, ni učitelje, pa ni penzionere niti studente, ja to stvarno nemam pojma. Jer taj posao uključuje poznavanje populacije mnogo više nego bilo koji drugi, a od svih vrsta arogancije, ekonomska arogancija, arogancija koja se oslanja na ideju da je superiorna zbog toga što ima viša primanja, najodbojnija je, i najbezdušnija.

Po pitanju Sandre Benčić ne mogu reći ništa jer je ne poznajem, premda mi nije teško razumjeti njezine razloge. Ali mogu s manjom ili većom sigurnošću garantirati političkoj eliti da će navika motanja duhana, a pritom i bilo kakve sumnje što ljudi uopće motaju u taj cigaretni papir, nestati u trenutku kada se, nakon nekoliko godina užasnih poskupljenja, s time izjednači i trend plaća.

U međuvremenu, nemojte vrijeđati navike objektivno siromašnih ljudi, premda ti ljudi sami sebe u principu ne smatraju siromašnima. Nemojte vrijeđati one koji žive skromno, i u skladu s vlastitim mogućnostima, time da njihovu skromnost smatrate opskurnom, i brkate je s kriminalom. Svaki čovjek ima svoje dostojanstvo, a osobito ga imaju ljudi koji su ni krivi ni dužni, premda imaju i zanimanje i zvanje, rođeni u krajnje nemilosrdnoj zemlji. Ako ne možete učiniti ništa da se materijalni standard unaprijedi, i to je u redu. Samo ne vrijeđajte, ne ponašajte se kao da ste zbog privilegija superiorni, ne insinuirajte da su oni što svaki mjesec sklapaju kraj s krajem na bilo koji način dubiozni ili nelegalni. Ne samo zbog toga što mnogi među njima imaju takve talente i performanse da će debelo nadživjeti vaš nepušački politički staž, nego jer će vas većina tih ljudi, čime god da se bave, nadživjeti po onome čime su pridonijeli društvu, bez obzira jesu li čistili stanove ili projektirali zgrade. Vaši će se unuci šetati ulicama nazvanima po onima koji su “motali”, odlazit će u koncertne dvorane nazvane po onima koji su u njima muzicirali, prebirući po violinama prstima žutim od najjeftinijeg duhana.

“Narod”, navike “naroda”, ne smiju postati sumnjive elitama samo zbog toga što o životu naroda ne znaju ništa, nego se informiraju posredno, preko savjetnika. Sandra Benčić mota duhan, što je u općoj populaciji iznimno česta pojava. Činjenica da je to postalo mjesto općeg političkog podmetanja i skepse izrazito je zabrinjavajuća. Ne zbog Sandre Benčić, nego zbog toga što je motanje duhana toliko uobičajeno da bi moralo biti vidljivo svakom tko pretendira imati izborne skupove, izbornu bazu, i lokalnu ili državnu vlast. Ukoliko je ta vidljivost izostala, i dospjeli smo do stupnja kratkovidnosti koja više ne može fokusirati, osim da invalidima i bolesnicima nedostaju elementarna prava, da školskoj djeci nedostaju sredstva, da ljudima koji žive od recikliranih boca nisu povišene cijene tih boca, nego je sad ispalo iz dipotrije i to nesretno motanje duhana koji ljudi kupuju, plaćaju na njega PDV, postavlja se pitanje što je još uopće uopće ostalo. Što je to ostalo u narodu da nije problematično, da nije suspektno, i što bi politička elita mogla prepoznati kao nešto ljudsko, što još nakon nekoliko desetljeća na funkciji može razumjeti i s čim može suosjećati kod onih “običnih”, kojima upravlja i vlada?