Samo nam se slučaj može pojaviti kao poruka. Ono što se dešava zbog potrebe, ono što se očekuje, što se ponavlja svakog dana, sve to samo ćuti. Samo slučaj nam govori.

M.Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Pripovijedala je Jelena Sergejevna Šilovska, udovica Mihaila Bulgakova, kako se sa strepnjom kretala po Moskvi tražeći nešto što bi moglo dostojno ukrasiti piščevu grobnicu, koja je godinama bila bez nadgrobnika, bez krsta, na Novodjevičanskom groblju.

Nalazi se ispred one monumentalne grobnice Konstantina Stanislavskog, velikog reditelja i teatarskog teoretičara, sa kojim je pisac, neposredno poslije svog čuvenog pisma Staljinu, 28. marta 1930, sarađivao u Hudožestvenom, ali ne bez nekih suprotnosti.

Tako je među ostacima iz jedne stare kamenorezačke radionice na istom groblju slučajno naišla na granitni blok koji je oštrinom svojih oblika u njoj gotovo instinktivno prizvao pomisao na Golgotu. I, sa ovom, dugu patnju njenog Mihaila, obilježenu ostrakizmom koji ga je doveo do “doživotne kazne ćutanjem”, kojoj je uvijek suprotstavljao dostojanstvo suprotnosti, koja će, nakon njegove smrti, podstaći Anu Ahmatovu da napiše:

Ti si živio tako teško

a do kraja si sačuvao

veličanstveni prezir

Raspitujući se o porijeklu tog bloka, Jelena Sergejevna je saznala, ali ne bez iznenađenja, da je to nadgrobni spomenik Nikolaja Gogolja. Prenesen iz Danilovog manastira, ostao zaboravljen i napušten kada je, povodom stogodišnjice piščeve smrti, u sred staljnizma, podignut nov i raskošniji spomenik. Bila je to smeđa i gruba granitna stijena sa Crnog mora koju je njegov prijatelj Sergej Aksakov svojevremeno donio sa Krima. A koja je zapravo predstavljala Golgotu…

Prisjetimo se kako je Bulgakov u jednom imaginarnom pismu Gogolju, kojeg je toliko volio, zatražio:

“Učitelju, pokrij me svojim kamenim šinjelom…”

Iz knjige eseja i zapisa La memoria e le sua ombra, Algra editore, Viagrande (Catania), 2023, 128. str.;

Sa italijanskog preveo: Božidar Stanišić

…………………………………………………………………………

Bilješka o autoru : Bruno Cappuccio. Ako potražite podatke u mreži, uz nešto truda ćete naći da je po zanimanju advokat, rođen na Siciliji, u Siracusi (1956). Zatim, da je napisao dvije knjige eseja i zapisa o ruskoj i drugim slavenskim književnostima. Dakle, ništa više osim Pamćenja i njegove sjenke, iz koje sam preveo zapis Slučajnosti, i Kamene riječi. Pisanje između očaranosti i otpora (La parola di pietra. La scrittura fra incanto e resistenza, Algra editore, 2022).

Kad mi je prije epidemije Kovida 19, kako se to danas kaže sa čudnovatom lakoćom, poslao rukopis svoje prve knjige, uz molbu da napišem pogovor, obratio sam se dvama italijanskim poznanicima, univerzitetskim profesorima. Jednostavno, zašto bi se neko ko se smatra samo napreskok-čitaocem djela iz pomenutih literatura utrpavao u eksperte?

Nisam primio odgovor od eksperata. Napisao sam pogovor kao čitalac, naravno ne spominjući tu epizodu iz koje bi izašli portreti dva barona (kako ovdje zovu univerzitetske mandarine), naravno bez lamenta o eseju kao žanru koji je neka vrsta lakmus papira za ispitivanje odsustva refleksivnosti u duhu savremenih, pogotovo mladih proznih autora na stazi kojom se pentraju ka stvarnim (i imaginarnim) vrhovima planine koja se zove Vašar prestiža. Naravno, moj pogovor nije bio dug, kao što, vjerujem, nije duga ni ova bilješka o autoru.

Ako se čitalac ovog zapisa upita šta je Cappuccio toliko dugo čekao, zašto prije nije počeo objavljivati svoje eseje o velikim ruskim, poljskim, našim i drugim piscima iz takozvanog kruga slavenskih literatura, možda bi nam odgovorio: Čekao sam trenutak u kojem mogu reći, prvo sebi pa drugima, kako sam nešto spoznao i to hoću reći u mojim esejima. Možda bi dodao da je počeo pisati u času kad je osjetio i saznao da je Biblioteka beskrajna, a život kratak? To, naravno, ne znam. Nikad ga o tome nisam upitao.