Valjda oduvijek poznajem Meštrovićev opus toliko da ne mogu zamisliti kakva bi bila moja slika svijeta da to ne poznajem, da taj imaginarij nije dio moje kulture, u smislu neosviještenih ili poluosviještenih načina na koji ovdje živimo život, dakle običaja, navika, uvjerenja, konstrukcije života, tu kod nas, dolje u ovoj Europi.

Dio te konstrukcije bila je jugoslavenska država, za koju je Meštrović stvorio ikone u Zagrebu, u Beogradu, u Crnoj Gori. I onda, zrakasto iz te osnovne konstrukcije, njegov se genij protezao drugdje, kao Engleskoj i Škotskoj, ili Americi.

Ali, taj genij postavio mu je granice, evo ove:

Genij stvara kao priroda, zar ne, znamo tu definiciju. U Klovićevim dvorima izložena je i jedna od Meštrovićevih prvih skulptura – kola sa zapregom, koju je napravio kao sićušan, nizak rastom, slabo razvijen devetogodišnjak. Ugledao je kamen, i u njemu prepoznao unutrašnji život i pomogao formi tog života da se probije u skulpturu.

To je radio oduvijek, i pri tome je radio vrlo brzo, jer se sigurno žurio da prenese svoj unutrašnji zor da se ne izgubi, da ne ostane zarobljen u kamenu ili nekom drugom tvrdom materijalu.

Skoro sve što je napravio je izvanredno a prirodno, baš oslobođeno.

Sigurno svatko ima svoje favorite, meni je najdomljiviji Kosovski ciklus. U toj dvorani sjetila sam se kako je U uspomenama na političke ljude i događaje opisao scenu iz londonskog hotela u kojem je bio odsjeo Frano Supilo, novinar i političar koji se zalagao za Jugoslaviju kao zemlju ravnopravnih naroda i za to lobirao kod velikih sila. Supilo nije silazio na doručak, pa se njegov prijatelj, politički entuzijast u pitanjima raspada Monarhije, Robert Seton Watson popeo do njega i zatekao ga, neobrijanog, raščupanog, uplakanog, u pidžami, kako sjedi u krevetu i govori kako je sve propalo, propalo.

There, there, tješio ga je Robert Seton Watson.

Dobro, to je samo epizoda, nešto je poslije nastalo, bilo i nestalo, QED.

Ali, njegova umjetnost: izložba je nepregledna. Koliko je taj čovjek uspio napraviti, koliko je udarao čekićem! Bio je izuzetno marljiv, spavao je, sanjao svoje oblike, budio se i odmah radio.

Kroz izložbu je nas, grupu od desetak prijatelja, pozvala draga i elegantna Rumi Meštrović, ali na kraju ju je iz sale u salu slijedilo pedesetak. Da su se životi Meštrovića i njegove snage preklopili, sigurno bi sve bilo puno Ruminih potreta.

Rumi bi tu i tamo aludirala na Meštrovićeve inspiracije ili na njegovog najznačajnijeg učitelja, Augusta Rodina, koji je izjavio da ga jedino Meštrović razumije. Jasno je zašto, obojica su pigre mase stvarili umjetnost. Drugi kipar koji je Meštroviću imponirao bio je Michelangelo.

No, to što su tako radili, baš zbog te nevjerojatne sposobnosti da iz neživog izvuku najživlji život, stavlja takve kipare u posebnu kategoriju. Meštrović je bio anomalija u svojoj epohi. Njegovi suvremenici bili su Brancusi, Hans Arp, Giacometti, Henry Moore. Oni su autentično radili umjetnost koja je bila znak njihove moderne, bili su njen duh, kroz njihov art shvaćamo što je modernost, razumijemo povijest. Oni su razumjeli, i mi razumijemo. Meštrović tu posve propada, nema veze sa onim što se događa oko njega u umjetnosti. Kakve on veze moze imati s Brancusijem, s Piccassom? Nikakve, naravno.

Ovi su se umjetnici izražavali i stvarali art.

Meštrović je lupao to kamenje i stvarao oblike koji su bili nastavak umjetnosti koja je počela u Mezopotamiji, Grčkoj, Rimu, renesansi i dalje, do Rodina i njega samog. On je prenositelj tog duha i znanja, koje nam pomaže da shvatimo, ne ovo sada, nego ono pradavno, a važno. Dobro, imamo šelingovsku podjelu na sentimentalne umjetnike, koji razumiju sav kontekst svoje umjetnosti, a to su modernisti, i naivne, kojih to nimalo nije briga.

Dinka Pavelic podsjetila me na termin plodonosno zaostajanje, kako, skriveno, ili odbačeno mjesto, kao balkanska provincija, može sačuvati nešto veliko i važno. Pojma nije imao mali nepismeni dječačić Ivan iz Otavica, koji do Akademije u Beču nije imao niti jednog jedinog razreda škole, o modernoj umjetnosti. Ma jest, vidio je, shvatio, gledao, ali nije ga se ticalo, jer je imao važniji zadatak.

Tako ja to vidim.