Ponekad mislim, kad bih izgubila sposobnost kretanja (što za moju dob i nije tako nezamislivo) što bi mi najviše nedostajalo?

Odgovor je jednostavan: šuma, odlazak u šumu, kretanje po njoj, istraživanje, boravak u šumi. Šuma je svijet za sebe, stablo cijela jedna planeta, sa svim organizmima, bićima, poveznicama, umrežavanjem i uslojavanjem u odnosu na okoliš i okolni svijet. U svim godišnjim dobima, tajanstvo šume nadahnjuje, ohrabruje, daje umjetničke i filozofske poticaje, osnažuje naše biće i transcendira nakupljene tegobe i mrakove u čisti zanos postojanja. Kisik, klorofil, vlažnost, prisnost, zaogrnutost, mogućnost da se vatrom ogrijemo, od kiše sklonimo, u humus utonemo, sve to živi u domeni stabala, dajući nam na znanje da smo sretnici, koji s njima dijele intimnu prijateljsku blizinu.

Čega se prvo sjetimo, kad netko spomene šume? Ljudi obdareni literarnom maštom, asociraju naslove: Šuma Striborova, Vječno pjevaju šume, Sjećanje šume, Walden ili Život u šumama, Čudesna šuma, Beskonačna šuma, Norveška šuma. Ima ih barem deset puta toliko (naslova), no spominjemo tek one u kojima smo uživali, na svom čitateljskom putu, povezujući ih s realnim doživljajem šumskih areala na zavičajnom zemljovidu. Drveće, grmlje, kupine, bršljani, čipka gloga, sedef gljivastih klobuka, kudrava perika mahovine, vunasto zeleni gunj na tlu koji te mami da zalegneš, pa divlji orah, divlji jorgovan, trnina, kalina, mirisna jagoda, šljiva, breskva, uzrasli iz sjemenke i koštice ispale ptici iz kljuna, čine šumu prostorom neiskazive ljepote. Dodamo li tome mirise i zvukove, doista smo u začaranu svijetu, a dostaju samo alati poput olovke, boje, kista, fotoaparata, pa da te trenutke zanosa za vječnost zabilježimo. Kao što je to, primjerice, učinio IVAN LACKOVIĆ najveći crtač šuma i nježni lirik linije, iz našeg najbližeg susjedstva.

Thoreau ima najblistavije “šumske stranice”, a na jednoj od njih veli: ” Otmjenost šume promjenljivija je od mode u Parizu. Snijeg, inje, led, zeleno i suho lišće, neprestano tvore nove uzorke. U njima su svi oni nacrti, nijanse kaleidoskopa i uresi i vitice grbovnica, sve u oblicima drveća. Svaki put kad spazim zanjihan borov vrh, čini mi se da su ponovo u modu ušle perjanice…Gledam te stazice obrubljene svodovima od krošnji, nalik na svodove katedrala, očekujući da kor zapjeva u njihovoj dubini. Nikada nisi u njih tako duboko zašao, da se svodovi ne bi i dalje pružali ispred tebe. Njihova je tajna tamo gdje tebe nema i kamo te stope nikada neće odvesti…”

Zaista nemam što dodati na riječi svoga velikog učitelja. Pišem ove retke, da bih mogla priložiti fotografije IVANA NIVANA, prijatelja i suradnika, koji je ovih dana šumu vidio novim neobičnim okom, iz drugog rakursa, naginjući na likovnost, gotovo do ruba apstrakcije. A ta je šuma još uvijek lijepa, novorođena, oproljećena, drugačija od svega drugoga i samo sebi slična. Kako bi Shakespeare rekao: “Jer u toj šumi meni glava šumi”. Pa završavamo tekst i prepuštamo se slici, roneći u miran san gdje je moguće da drveće priđe k nama, te da se pod zvijezdama uhvatimo u šumovito kolo, dok se pijetli ne oglase i ne padne rosa, vraćajući nas u radosnu stvarnost zbiljskoga života.

I ona s pjesnikom uskliknemo:: “Pozdravljam te šumo, zelena, velika, / Pozdravljam te u ovo jutro mirisno!” (Tadija)

.