U jednoj usputnoj, nevažnoj i nevezanoj jutarnjoj razmjeni beznačajnih fraza, pri mimoilaženju na trotoaru, izrečena je rutinski, kao odgovor na malu žalbu, jedna stara izreka – “uzdaj se u se i u svoje kljuse”. Površinski gledajući, ne računaj nužno na tuđu pomoć oko bilo čega, napravi najviše i najbolje što možeš ma kako slab bio.

Izlizana i trošna stara fora, jedna u nizu “besplatno savjetujem po kućama”, koja je u književnosti već postala “opće mjesto“, ali… recimo da je u suštini uvijek vrijedna. U moje agilnije vrijeme života ova je izreka bila postulat koji je prethodio svakom trudu, a posljedično i uspjehu neke manje ili veće zamisli, jer i čovjek koji je nedorastao nečem, oslanjajući se na sebe mogao je s vremenom postići nešto. Netko će ovdje prigovoriti da poslovica ne vrijedi, da ju je prekrila prašina, neke se stvari ne mogu napraviti bez tuđe pomoći – ne možeš nešto izmisliti, unaprijediti ili napraviti ako o tome ništa ne znaš ili nemaš potrebnu vještinu, ma kako se uzdao u sebe. Prigovor se odbija, jer poslovica ne govori kako napraviti posao, nego kako prionuti poslu i trebamo li se žaliti kad nam netko ne želi, ne zna ili ne može pomoći. E, zato se mudrosti zovu mudrostima. Rečena maksima govori o dvije stvari – prvo “u se” i drugo “u svoje kljuse”. Obje su skrivene u nama samima.

Kljuse je, opet enciklopedijski, da ne bi bilo zabune, stari, umorni, mršavi konj koji još/već nije od neke pretjerane koristi. Sam pojam “kljuse” je od glagola “šepati” izrastao iz staroslavenskih korijena pa se zapleo u slavenskom granju do današnjih dana. To dovoljno i zapravo sve govori o simbolici kljuseta u ovoj motivacijski orijentiranoj dosjetci.

Kljuse je ovoj poslovici samo figurativno, fizikalija, to je onaj blesavi, niškoristi dio nas, koji nema pojma, koči, šverca se, izbjegava napor, reže zavoje, traži prečice, stalno ima nešto ispod tezge i uglavnom nam služi kao izgovor – “ja to ne znam, ja to ne mogu, to nije moj posao, ali inače bih bio prvak svijeta“. Kljuse je onaj dio nas koji u određenoj točki vremena, u odnosu prema određenom poslu, nema znanje, kilav je, slab, neuk, nemotiviran, ima tek blage i maglovite predodžbe o nečemu – i možda tek dobru namjeru, dobru ideju ili jaku početnu želju. Za razliku od uzdavanja u takvo jalovo kljuse od kojega se neopravdano očekuje da nešto napravi, uzdati se u se(be) ne pretpostavlja da trebamo unaprijed imati stečene vještine i znanja. Iz mudrog kuta, uzdati se “u se” znači uzdati se u ono što jesmo, u svoje kvalitete kojima ćemo, ako ih imamo, na opće zadovoljstvo, uspostaviti kvalitetni suradnički odnos sa svojim kljusetom u ostvarenju spomenutih malih ili velikih zamisli. A te kvalitete su, dakle, naša upornost, dobra volja, želja za učenjem, sposobnost vježbanja i stjecanja iskustva iz pogrešaka, neodustajanje kad je teško, poneki smisleni rizik, pomaganje drugima, pa čak i piti dovoljno tekućine, dovoljno se kretati i spavati… Kad je tomu tako, onda nastane moćan tandem, “ja i moje kljuse”, čiji potencijal nadilazi Don Quijotea i Rocinantea, Old Shatterhanda i Swallowa, Napoleona i Marenga ili Taličnog Toma i Jolly Jumpera. Jer taj naš dvojac, čovjek i konj, je sadržan u jednoj osobi.

Tako da…eto! Možda uspiju oni koji se uzdaju u se, pa istreniraju svoje kljuse, jer netko mora i odraditi sve zamisli. Oni koji pak se uzdaju samo u svoje beskorisno kljuse obično odustanu jer to kljuse niti hrane, niti ga motiviraju, niti ga uče nečem novom, niti mu nabijaju kondiciju za mala ili velika djela. Rekli bismo, badava ti kljuse, ako se ne uzdaš u se.