U tekstu koji je jučer ili prekjučer na Facebooku objavio Vladimir Lulić, proveo je jedan od mojih omiljenih žanrova, analizu teksta. Tom je analizom, a tekst koji je analizirao odnosi se na izvještaj sa suđenja o femicidu, demonstrirao nešto što je u medijima, čini se, neiskorjenjivo, a to je naklonost, vrsta pretjerane osjetljivosti, prema muškarcima koji ubijaju žene. Slabovidni suprug ubo je svoju slijepu ženu 25 puta nožem, a potom je i zadavio. Žena je mrtva, pa prema tome njezine „verzije priče“ nema, ali novinari detaljno, pomno, pa na kraju krajeva i sućutno, prenose obranu onoga koji ju je ubio. I što god tko mislio, kako god inače razmišljao, odjednom nam se otvara svijet nesigurnosti, kriza, ljubomore i slabosti čovjeka koji se okolo kreće uz pomoć bijelog štapa. I u zaključku dolazi do onoga do čega neumitno u svakom takvom tekstu, a i našem mentalitetu generalno dođe; ispostavi se da je čovjek ženu ubio u nekoj vrsti slabosti i krize prosuđivanja. Stječe se dojam da je to leptirov efekt, i da do ubojstva ne bi došlo da je uspjela bračna terapija, da se je doma ljubaznije razgovaralo, ili da se, što je najgore od svega, žena nije u nekog zaljubila. Kada se femicid neprekidno ustanovljava kao model romantične i sudbinske ljubavi, izrazito ga je teško iskorijeniti kao pojavu, a taj horor, da netko slijepu ženu nožem ubada 25 puta, gotovo da ima oreolu uzvišene, ali ipak sudbinski određene tragedije. Pritom se naravno isključuje ne samo to da nitko nema pravo ubiti drugo ljudsko biće, pa čak ni psa zakonski nije dopušteno ubiti, a romantika ubojstva počiva na ideji da je u određenoj situaciji svatko sposoban nekoga lišiti života. Problem je tu vrlo očigledan: nikakve romantike u ubojstvu nema, i koliko god je moguće da će svatko postati ubojica, recimo, u ratu, toliko je van svake pameti živjeti u uvjerenju da svatko može biti kućni, obiteljski ubojica, da su ljudi koji ubiju ženu tranširajući je hladnim oružjem normalni ili bezopasni na bilo kojoj razini, i da je ubiti osobu moralno, psihološki, pa čak i tehnički, jednostavno. Dvadeset i pet uboda u živ organizam, u slijepca koji ne vidi otkud ti udarci dolaze. Kakva je psihološka konstitucija čovjeka koji je to sposoban izvesti? Ubojica, koji ne samo da se ne brani nego napada nekoga tko se nema šanse obraniti, duboko je poremećen, on je bio poremećen i prije tog čina, bez obzira je li to rezultat djetinjstva i odgoja ili njegove urođene psihopatije, to je čovjek koji može ubiti, a ako mu je prvo ubojstvo predstavljalo određeni problem, sva je prilika da će s drugim stajati znatno bolje. Čega se je riješio ubojica žene? U prvom redu žene, koja bi ga ponizila svojim odlaskom, a kada je mrtva više ne može nikamo otići. Ako je imao strah od napuštanja, može biti posve umiren: žena leži na groblju, on jest prijestupnik ali je ujedno i pobjednik. Postoji brojčano ozbiljan dio populacije koji će ga percipirati kao tragičnog romantika, u zatvor će mu stizati pisma usamljenih žena koje razumiju da je nastradao zbog svoje preosjetljivosti, i da čovjeku koji tako intenzivno voli treba samo malo razumijevanja, razgovora i pažnje, da to hipersenzibilno i unesrećeno stvorenje demonstrira svoje miroljubive i humane vrijednosti. Pritom, ta realno vrlo kratka sekvenca, to ubadanje, vađenje noža iz živog tkiva, ubadanje iznova, i tako bezbboj puta, svede se na kraju tragičnu epizodu, ali u stvari van kontrole; kao kad se netko posklizne na koru od banane, ili mu cigla padne na glavu.

Krajnji je paradoks da je ovaj dokaz ljubavi prema ženi izražen direktnim usmrćivanjem gotovo najčešći izraz ljubavi o kojemu u Hrvatskoj, a i u ponešto okolnih zemalja, doznajemo. Izvan krivičnog djela ubojstva, kojemu se u pravnom žargonu ponekad tepa da je „obično ubojstvo“, u javnom i medijskom prostoru, u realnom životu, prema ženama baš i nema izljeva „ljubavi“, a često nema ni poštovanja. Poštovanje se, naravno, tiče ravnopravnosti.

Prije nekoliko dana doživjeli smo popriličan šok kada se je ustanovilo da su intelektualci na ovaj ili onaj način vezani za tradiciju kultnog opozicijskog tjednika devedesetih, „Feral Tribuna“, odlučili upravo za Dan žena održati festival na kojem žena – nema. Velik broj novinara koji su bili dio redakcije Ferala danas više, na žalost, nije među živima. U ratno je vrijeme njihov posao bio jednako herojski kao i onaj koji se odvijao na frontu, te se je ljude, koji su se borili protiv nacionalizma i pljačke, i raskrinkavali ratne zločine, nadziralo, šikaniralo, i na različite načine ugnjetavalo. Nakon rata, i nakon propasti kultnog glasila, njihova se društvena uloga nije posebno promijenila, a nisu se promijenile ni njihove teme. Oni su branili sve one koji su bili ideološki nepoćudni, „pogrešne“ nacionalnosti, reagirali su na teror korumpiranih političkih autoriteta, ali unutar te mješavine političkog, ideološkog i nacionalnog, ni 30 godina nakon rata njihovi tekstovi, niti njihov interes, nikad se nije uspio raširiti na ljudska prava u širem smislu tog termina. Ako ih probudite usred noći, nabrojit će vam sve pokolje koji su se devedesetih dogodili među različitim etnicitetima na području posljednje Jugoslavije. Gdje je smješten koji ratni zločinac, koliko ih trenutno ima u bijegu. Nema računala koji će to zapamtiti boje nego oni, ali s priličnom sigurnošću tvrdim da ne znaju koja je u Hrvatskoj stopa femicida, i da tu detaljnu forenziku zločina kojima su se bavili u ratu nisu u stanju protegnuti na femicid, to jest na osnovno žensko pravo, da se ostane na životu. Ne mislim da se to tim zaslužnim ljudima nužno mora zamjeriti, niti da si je svatko dužan za vrat natovariti ama baš svaku mizeriju koju su sposobna iznjedriti devijantna društva. Skandalozni, i tvrdo muški, festival te elite za Dan žena u međuvremenu je modificiran: uz malo dobre volje ipak su pronađene adekvatne žene, pa je čak Osmi mart i jedna od festivalskih tema. Nakon dva dana silnih reakcija, uglavnom naravno ženskih, progresivna je inteligencija uspjela razumjeti da to što im žene plješću u publici nije dovoljan oblik participacije, da žene, jednako inteligentne kao što su oni sami, a nekad možda i malo obrazovanije, trebaju govoriti 2024. godine na teme koje se tiču rata, nacionalizma, ili pokojnog Predraga Lucića, koji nipošto nije pripadao isključivo muškarcima, jednako kao što u toj kategoriji nije bio ni Đermano Senjanović, a Vladimir Matijanić još i manje.

Ovaj „sporni“ festival, kao ni intelektualci stasali u Feralu ili na njegovim zasadama, nisu nikakvi „krivci“. Oni su okidač da se cijela stvar posve izbistri, i pokaže u posve realnim okvirima. To nisu zlonamjerni ljudi, moguće je da je ratno stanje, u kojem su stasali i bili formirani, podrazumijevalo jednu vrstu „muškosti“ koja je ujedno bila i obrambeni mehanizam. Ali trideset godina kasnije ignoriranje žena kao ravnopravnih sugovornica je u najmanju ruku odsustvo dobrog odgoja, ili popularnije rečeno „šlifa“. Njihovim čitateljicama, i ženama koje drže do njihovog rada, to je još jedna snažna „odgojna“ pljuska. To što s njima dijele brojne interese ne podrazumijeva da se međusobno razumiju. Osim što broj ubijenih žena u Hrvatskoj godišnje po prilici može parirati osvetničkim pohodima ratnih zločinaca koji su djelovali prije nekoliko desetljeća, isto tako je potreban određeni napor da se razumije da žene, koliko god bile uspješne i stručne, u pravilu nisu ni kolumnistice, ni slobodne umjetnice. One naime gotovo uvijek imaju i redovite poslove, i radno vrijeme. Mnoge doma imaju djecu, tako da nikamo ne mogu otići „spontano“, a osobito dolje u Dubrovnik, usred radnog tjedna.

Žene u tom pogledu nisu „slobodne“ jer one u principu ne dobiju posao opinion makera. Uz vrlo rijetke izuzetke, ti su poslovi namijenjeni muškarcima. Slična je situacija i u brojnim drugim profesionalnim segmentima; u svijetu literature, na primjer, žene često dobro kotiraju do po prilici četrdesete godine, dok su u percepciji miljea „mlade“. Ne uključuje to nikakve osobite perverzije, nego muškarci vole komunicirati s mladim ženama, i laska im takva publika; osjećaju se vitalnije, i življe. Zbog toga, recimo, književnice koje su izvrsno „napredovale“ do tog doba onda, po mojem zapažanju, kada pređu četrdesetu razvijaju dva mehanizma: jedne su „infantilne“, vječne djevojčice, i proizvode literaturu regresije koju više nije moguće čitati. Druge postanu cinične i mračne, pomalo „otrovne“, dakle opet dovoljno antipatične da je s njima bolje ne imati posla. Ženama koje su napunile sedamdeset godina, ili više, arbitri scene priznat će određene zasluge. One naime tada prelaze u kategoriju „majke“ ili „bake“, to je simbol matrijarhata pred kojim će svaki patrijarhat ipak malo ustuknuti.

Je li bilo što od ovoga o čemu pišem moguće egzaktno dokazati? Pa uglavnom nije, stvar se obavi tako da se negdje deklarativno ugura jedna žena, ili da netko srčano brani „ženu“, ali pritom demonstrira „nacionalni“ i „ideološki“ princip, primjer te pojave je pokojna Mira Furlan. Imala sam iskustvo da radim u radnim zajednicama gdje muškarac, premda je početnik, preuzima sve moguće kompetencije prilično sposobnih žena, i da žene s 20 godina iskustva i radnog staža postaju njegova pomoćna radna snaga. I nije za to bio osobito kriv muškarac, nego ta nepojamna sreća kad se rodi, kad u neku tvrtku dođe „muško dijete“. Muško dijete, muški početnik, još je jedna opsesija Balkana, ženama koje su u poziciji vlasti, i silno se trude oponašati muškarce, svaki je „muški“ porod neviđeni dobitak. Naravno da je poslovica točna, i da su poturice znatno gore od Turaka.

Danas sam se dohvatila pisanja ovog teksta, a sutra je Osmi mart. Ja o feminizmu ne znam ništa, nisam teoretski obrazovana niti vjerujem da ću to biti. Niti mislim da to moram; sustav je taj koji mi ima garantirati da sam ravnopravno ljudsko biće. Ja se isto, bilo to atraktivno ili ne, zanimam za sigurnost svijeta u kojem trenutačno živimo, ne stignem se baviti ni svojim spolom ni samom sobom jer mi se čini da je to banalna tema, i gnjavaža. Žene koje se bave „ženama“, to je ipak tautologija. Nego se ne sjećam da sam ikad kao ove godine imala toliko senzibilteta za taj Osmi mart, da sam ikada dosad imala potpun osjećaj o čemu se tu zapravo radi.

A trebalo je biti vrlo jednostavno, i ljudi su, makar u početnim pozicijama, morali u 21, stoljeću imati šansu da na tom najstarijem kontinentu budu makar elementarno ravnopravni.

Malo sam uranila, ali čestitala bih svim ženama njihov praznik. Dan kada, da parafraziram Predraga Lucića, čovjeka kojemu je željelo komemorirati 16 muškaraca, žene kreću u noćni marš.