To je bilo,

bilo u Odesi.

Marija!

Na ulicama su zvjeri.

Na vratu prsti davljenja što bode-

Boli!

Otvori svoje dveri!

“Doć’u u četiri” rekla je Marija.

Ušla si osorna,

gužvajući rukavice kao luda,

i rekla: “Da, znate, ja ću da se udam.”

Pa šta, udajte se.

Izdržaću.

Gledajte – ja sam spokojan ko

bilo pokojnika.

Sjećate se?

Govorili ste:

“Džek London, novac, ljubav, strasti” –

a ja vidjeh samo jedno:

vi ste Đokonda,

koju treba ukrasti!

I ukrali su je.

Opet ću ljubav u terevenkama utući

povije obrva ozarivši vatrom.

Pa šta!

Ponekad i u izgoreloj kući

skitnice nađu dom!

Izazivate?

“Manje no prosjak kopejaka

vi imate smaragda bezumlja”, sjetite se!

Pala je Pompeja

od razdraženog Vezuva!

Svemogući, Ti si izmislio

za svakog po dve ruke,

i svakome si po glavu dao Ti

a zašto nisi izmislio

da se bez muke

može ljubiti, ljubiti, ljubiti?!

Marija!

Na ulicama su zvjeri.

Na vratu prsti davljenja što bode-Boli!

Otvori svoje dveri!

Ako već treba da se desi,

nek se desi u Odesi…

–

VLADIMIR MAJAKOVSKI

–

(V. Majakovski je ovu divnu pjesmu napisao uoči 1. Svjetskog rata).

–

„Šta vrijedi imati mnogo i biti nešto, kad čovjek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u riječima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva bijeda prati čovjeka u stopu, a taj ljepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje“, zapisao je Ivo Andrić u svojoj knjizi „Znakovi pored puta“.

Jedna stara dama je umrla, i anđeo ju je doveo pred sudijsku stolicu odnosno „Bogu na ispovjed“. Prilikom pregleda njenih dokumenata sudija nije pronašao niti jedno milosrdno djelo, osim što je nekom prigodom gladnom prosjaku darovala jednu MRKVU.

„I jedno jedino milosrdno djelo znači mnogo“, prokomentirao je Božji namjesnik te je zbog ove mrkve pošalje u Raj. Ta famozna mrkva je kao „dokazni materijal“ predata Sudu. U istom trenutku se desilo čudo. Mrkva iznenada, kao da je pokrenuta nevidljivim nitima, počinje da se penje u vis ka Nebu vodeći sa sobom dušu preminule dame u Raj. Pojavio se na opće iznenađenje i prosjak kojem je svojevremeno darovala mrkvu. On se stisnuo uz rub njene odjeće i sa njom je zajedno podignut. Jedna treća osoba je došla za stopama prosjaka i bila je, također, podignuta. Čežnja za Rajem je nit koja stoljećima povezuje ljude. Uskoro je nastao jedan dugi lanac nebeskih putnika, koji su bili podignuti „božanskom snagom“ ove mrkve. I ovo da kažem, iako čudno može zvučati. Dama nije osjećala težinu tako mnogo ljudi, koji su se za nju držali; ona to nije ni primijetila jer je gledala prema nebu. Tako se penjala sve više i više, sve dok nije stigla blizu vrata Raja. Tada se žena okrenula kako bi bacila još jedan pogled na zemlju, i vidjela je čitavu pratnju.

Bila je uzbuđena!

Sa jednim naredbodavnim pokretom ruke ljutito je uzviknula:

„Bježite svi! Ovo je moja mrkva!“

Sa ovom zapovjedničkom gestom morala je na jedan trenutak ispustiti MRKVU – i potom se stropoštala sa svojom cjelokupnom pratnjom u ponor, jer je mrkva u trenu izgubila svu svoju božansku snagu.

Dakle, svo Zlo ovog Svijeta ima jedan uzrok: „ T O P R I P A D A M E N I „

–

Foto: MARKO RAGUŽ, Sarajevo, 08. 03. 2024.