Rijeka – Paris – Texas jedna je od tri važne kompilacije što su 80-ih godina bile objavljene u bivšoj državi. Ako je Novi punk val (1981) dokumentirala prijeloman trenutak i erupciju dotad neviđene i teško ukrotive energije, a Paket aranžman (1981) pobudila očekivanje da će učinci toga prijeloma potrajati i širiti se dalje, ova je kompilacija, treća u tome nizu, predstavila nove snage riječko-opatijske scene, tada još uvijek pod živim dojmom onoga što su Paraf i Termiti ostavili za sobom. Sudjelovati u prijelomnom trenutku značilo je moći se osloniti na vrlo malo toga, možda ponajviše na par zrnaca ludila u sebi, toliko je toga bilo protiv, a sudjelovati u njegovu nastavku iziskivalo je već promišljeniju sposobnost osmišljavanja prisutnosti na sceni koja je gradila sebe zajedno sa svojim protagonistima i upravo je draž tog međusobnog stasanja i iskoraka zabilježena na Rijeka – Paris – Texas. Nakon otklanjanja tu i tamo ponekog zrna patine vremena, nju je moguće još i danas prepoznati vrijednom, unatoč tome što se novi val prečesto koristi kao stilski naziv jednog prošlog vremena, možda i poželjnijeg od sadašnjeg. Teško da u tome ima nečega krivog, ali izraz ipak upućuje i prema nečemu bitno drukčijem; novi val je zapravo i ujedno nova prilika, nova šansa, nova perspektiva, neovisno o kojem je vremenu riječ, a to je ono što današnje nove glazbene snage i današnja publika ipak zaslužuju. Imaju potrebu. Utoliko, Rijeka – Paris – Texas, zajedno s dvije prethodne kompilacije, ne može danas biti smatran samo i jedino podsjetnikom na neku ljepšu, privlačniju i poželjniju prošlost, ponajviše imaginarnu, jer vrijeme ove kompilacije je vrijeme “kad se netko nečem dobrom nada”. U protivnom je Paris, Texas (naravno, onaj W. Wendersa, s filma o udaljenoj i zapravo neupoznatoj zabiti bez početka i kraja, sve do bola) već uokolo nas, ako ne i u nama samima.

To novovalno vrijeme obećavajućih očekivanja u specifično riječkim uvjetima bilo je tih godina više negoli jednom popraćeno organizacijskim improvizacijama. A ne uhodanim prostorima namijenjenih javnim nastupima. Postojao je dakako prostor omladinskog kluba u užem gradskom središtu nazvan po imenu tragično preminulog češkog studenta Jana Palacha, ali množile su se i mlade glazbene snage željne redovitih nastupa. No bilo je obilježeno i glazbenim kretanjima koja su dali povoda ponekim zbrkama. Dovoljno je usporediti dvije pjesme s ove kompilacije: “Bombe i bomboni” (Idejni nemiri) i “Noćas se Beograd pali” (Grč). One žive u istom vremenskom rasponu, ne raspoređuju se po liniji prije – poslije. Na pogođenom ovitku kompilacije D. Kršića ističe se lik dvadesetogodišnjaka u ponešto dendijevskom i profinjenom izdanju, različitom od punkerskih “ružnih, prljavih i zlih”. Ali to nije najbolji argument za brkanje stilskih i historiografskih kategorija. Tzv. modni izričaj može biti koristan, važan signal, ali ovdje je promašeno zanemariti raznolikosti glazbenih izričaja. Taj prikaz, taj lik, prije govori o odjecima prijeloma koje vrijeme novog vala nosi sa sobom.

(Prošireni tekst napisan prije desetak godina i namijenjen reizdanju ove kompilacije.)