Film je nastao iz snimaka dvojice reportera Associated Pressa, primarno video snimatelja Mstislava Černova, a potom i fotografa Evgenija Maloletke. Prije Oscara već je nagrađen na brojnim festivalima, uključujući Sundance, autori su za izvještavanje iz Mariupolja već dobili Pulitzerovu nagradu, a Maloletka je za fotografiju ranjene (i ubrzo nakon toga zajedno s novorođenčetom mrtve) trudnice koju iznose iz ginekološke bolnice dobio i nagradu World Press Photo za fotografiju godine. Trudnici je ime bilo Irina, a ime njezinog djeteta bilo je, trebalo je biti, Miron. Imala je 32 godine. Irini je to bilo prvo dijete.

Ja sam ovih sat i 34 minute čistog užasa odgledala ne zbog toga da se informiram, niti, da to još jednom podcrtam, vjerujem da je uopće bilo čija građanska dužnost gledati ovakav užas. Odgledala sam to, sveudilj nešto jedući, trudeći se izdržati premda mi se po prilici prije prve trećine počela najprije kočiti ruka, a potom i vilica, jer opsesivno i dugo pokušavam razumjeti fenomen rata. Što je naravno nemoguće, ali to nas ne odvraća nužno od pokušavanja.

Černov i Maloletka u Mariupolj su iz Harkiva stigli poslom, sat vremena prije prvog ruskog napada. I onda su tamo ostali predugo, kada su svi drugi predstavnici medija već bili napustili grad. Mislim da nije nevažno da nijedan ni drugi nisu, u užem smislu te riječi, novinari: obojica su ljudi slike, a Černov, koji osim što snima svojevrsni dnevnik prvih tri tjedna opsade, pritom i razgovara s ljudima, ali na način koji je znatno manje invazivan i eksplicitan nego što je to uobičajeno u klasičnom novinarskom standardu. Dio uvjerljivosti, autentične “istine” filma proizlazi upravo iz toga što on nije napravljen po ključu profesionalnih novinarskih žanrova i standarda: najbolje se to vidi kada se prati paralelno kako vlastite snimke komentira Černov, a kako se one, u ubrzanom, užurbanom ritmu industrijske proizvodnje vijesti, prenose na svjetskim medijima.

Što je osnovni pokretač, motiv autora filma, ljudi koji im pomažu da prežive u Mariupolju, i da se na kraju od tamo spase? To je ideja da će “svijet” reagirati kada vidi istinu. S iskustvom koje ovdje imamo, iskustvom Vukovara, Sarajeva i Srebrenice, znamo da je ta ideja posve naivna, i da ne postoji samorazumljivo područje “civilizacije” s kojeg će automatski doći spas kada se na ljude u njihovim kućama i stanovima obruše masovne ubojice, osobito ako ih predvodi čovjek koji posjeduje nuklearno naoružanje.

To da treba riskirati glavu kako bi se dokazalo da “Putin laže” je, naravno, besmislica, jer svi znaju da Putin laže, nije tu riječ o nesporazumu, čak i sam Putin je van svake sumnje najdublje svjestan vlastite laži; istodobno, to na neki način i dalje ne umanjuje posao koji su Černov i Maloletka obavili u Mariupolju, jer istina koju su prikazali, u nekoj “civiliziranoj” vizuri negledljiva, i krajnje uzrujavajuća, i dalje je istina, i to u jednom formatu gdje su izvjestitelji posve izjednačeni, i u jednako beznadnoj poziciji, bez mogućnosti uzmaka kao i objekti izvještavanja.

Onkraj užasnih prizora, potpune dehumanizacije, kompletne bespomoćnosti liječnika i medicinskog osoblja koji su najčešći akteri ovog filma, ono što je još luđe, još nenormalnije i apsurdnije, jest da u tom ratu ne postoji čak ni nekakav materijalan, realan cilj. Mariupolj je nakon “oslobođenja” sravnjen sa zemljom. Ruska se zastava vijori među ruševinama, ono što nije uništila avijacija rastura tenk sa oznakom “Z”, koji se kreće ulicom i redom gruva u stambene zgrade, tek toliko da se više nema gdje živjeti. To je rat iz puke obijesti, kao što postoje obijesne tužbe, on služi isključivo demonstraciji moći u nekakvom apstraktnom globalnom poretku, u kojem već odavno vrijedi pravilo da najviše moći ima onaj koji ima najviše novaca, i tko izvozi ono što je drugima neophodno.

Ukratko, ako se zanimate za rat kao što se zanimam jer jer me je dokačila takva biografija, i ako se zanimate za novinarstvo koje je onkraj medijske industrije i klasičnih modela, pogledajte film. Prisiljavati se nemojte, jer je i to neka vrsta pat pozicije. Što je moguće naučiti iz toga što ljude ubija zvijer? Ljudi iz toga ne mogu naučiti ništa. Zvijeri, one sigurno mogu, ali one i tako brže i bolje uče, imaju efikasnije reflekse. Ako ne postoji mehanizam zaštite od zvijeri, a mi ga na kontinentu gdje jesmo trenutno nemamo, nema osobite koristi od toga što će se dogoditi kada netko drugi dođe na red. Od zla nije moguće naučiti ništa, ono funkcionira drugačijom logikom, drugačije se motivira, to je drugačija struktura. “Dobro” može pobijediti samo ako o tome postoji opći konsenzus, ako postoji sloga oko određenih pravila, ako se oko tih pravila izgradi ozbiljna strategija. “Dobro”, koncept u kojem se ne ubijaju trudnice i novorođenčad, podrazumijeva određeni napor, pa i odsustvo komfora: poskupljuje plin, više nema novaca za nadstandard, tržište dionica nestabilno je, a subvencije neizvjesne.

Možda je to, na kraju krajeva, i moguće “naučiti” iz mučnog iskustva gledanja filma “20 dana u Mariupolju”. Da ako je bio moguć Mariupolj, onda je iz tog istog besmisla jednako moguća bilo koja meta. Samo valjda inertno čekati da se postavi drugi cilj jedne kompletno apsurdne, psihopatske strukture, a mi svi drugi da ne radimo ama baš ništa, nego gledamo kako da propisno pohranimo plastične vrećice dok u istom trenutku 1500 kilometara dalje eksplodira sve što može nauditi i životu, i tlu na kojem se je do jučer taj isti život odvijao u najnormalnijem opsegu, i po civilnoj logici.

.

Fotografija: Evgeniy Maloletka