Povodom Zagrebačke književne nagrade Zvonimr Milčec, sa slavodobitnicom Božicom Jelušić, razgovarala je Sandra Pocrnić Mlakar:

Kako je Zagreb svojom umjetničkom scenom djelovao na Vaše stvaralaštvo?

Uglavnom inspirativno i konkurentno. Sedamdesetih godina družili smo se i okupljali oko“Goranova proljeća“ i to je bila velika dinamika, nastupi, tribine, odlasci u Lukovdol i sve tako…Bila sam dosta godina u žiriju za mlade pjesnike i imala stvarno puno „trefera“ svi su nešto u književnosti učinili, da sada ne navodim imena. Nadalje, ja sam vrlo rano primljena u DHK (DKH kako se tada zvao), točno prije 50 godina i to je tada imalo neku drugu težinu nego danas. Ozbiljniju atmosferu, pristup časopisu Republika, suradnju regionalnu i međunarodnu. Mislim da sam bila u nekih sedam delegacija, pa po stipendijama i sve je to zbilja izgledalo u svjetlu , dopustite da poantiram, neke „realne konkurencije“, kad se još znalo što je to hijerarhija. I glumačka , šansonjerska i alternativna scena bile su aktivne, i tada su nastajale veze i prijateljstva presudne za moj razoj, kako je to opisano u romanu TEŠKA LJETA, pa neću ponavljati.

Koji su utjecaji bili presudni i koje godine?

U redu, od 1974., slijedećih 25 godna, do 90-tih. Golob i društvo oko njega, poglavito Arsen i njihova Zagrebačka škola šansone. Lada Kos, Lela Margetić, Lado Leskovar, kod Lade doma u improviziranom studiju. Vlasta Knezović, Kostadinka Velkovska, slikarice Dragica Lončarić i Katarina Henc, profesor Kulmer, Joža Sever i Sunčana Škrinjarić, Đurđa Sučević-Fruk i njen Goran, Božo Biškupić u Masarykovoj, Lacković-Croata u Ilirskoj, Miranda Blažević u Braće Domany. Počeci suradnje s Galerijom Virius, Tonko Maroević i Vladimir Crnković, važni parametri u kritici i esejistici. Kišević: pjesničko srodstvo i ljubav na prvi pogled. Kasnije, Lidija Bajuk. Klub Podravaca i naši zavičajnici i intelektualci u njemu. Pod „utjecaje“ stavit ću razgovore, bistrenje tema, odlaske u kazalište, djelomice neki klupski i „noćni“ život. A u svemu tome: pisanje, učenje, bistrenje, književna aktiva koja se stvarala i razvijala.

Zagrebačke ulice i trgove zabilježili ste i u svojim pjesničkim i u proznim djelima. Koja su ključna mjesta u Zagrebu kojima se uvijek vraćate i zašto?

Botanički vrt u svim godišnjim dobima. Preko puta Antikvarijat kod Brale. Cvjetni trg kao „srce Zagreba“, sljemenska zona i Sljeme kao „Đurđino carstvo“, već spomenuta Ilirska na Trešnjevci, Studentski centar, obroci u „Zlatnom kokotu“, povremeno „Kaptolska klijet“, kolači na gotovo svim solidnim mjestima, u posljednjem desetljeću uglavnom bosanska kuhinja i slastice, „Sofra“ stara i nova, i tako čovjek i grad uvijek imaju razlog za prijateljstvo.

Kontinuitet i visoka produktivnost obilježja su Vašeg stvaralaštva i stvaralaštva Zvonimira Milčeca. Kako se postiže visoka produkciju? Kako su izdavači pratili Vašu visoku produkciju?

Marljivost, to je neobično važna ljudska osobina. Zanat i usavršavanje zanata. Neprenemaganje i neizbjegavanje bilo kakvih zadataka. Apsolutno ne razumijem pisce koji nalaze stotinu razloga da NE pišu i kojima je „stalno nešto“, pa se skanjuju ko vlaška mlada, kad treba odgovoriti na neki literarni zadatak. Kondicioniranje traje cijeloga života- baš kao i radoznalost da promijeniš „fah“, da uhvatiš nešto novo. Trenutno imam 400 neoknjiženih pjesama, dva-tri prozna naslova i roman u planu. Izdavači su „bolna Točka“. Ja ih ne tražim, a oni kako čujem, kažu da mene „ne poznaju“, nakon više od 60 naslova. Dobro je, idemo za svojom zvijezdom. TEŠKA LJETA imaju 12 pohvalnih recenzija. Sve dosadašnje knjige su mi rasprodane. Stvarnost drumom, izdavači šumom. Može se i tako živjeti, očito.

Nagrada Zvonimir Milčec još je jedna nagrada s imenom pisca koju ste osvojili, nakon Goloba, Ujevića, Črnje, Horvatića i Galovića Što Vam znače književne nagrade s imenima pisaca?

Te su mi bez ulagivanja najvažnije i najdraže. Već i stoga, što skreću pozornost na život i opuse tih sjajnih, stožernih imena hrvatske književnosti. Što postavljaju visoku estetsku ljestvicu za onoga, tko do takve nagrade dođe. I konačno, ne dodjeljuju ih neke institucionalne „face“, nije velika lova u igri (ovdje nikakva) i ne potiče lakomost i korteširanje, kao neke tamo…Ima otmjenosti, veli moja Nives i ja se slažem. Jer kad se tu neki intriganti i korisnici i arivisti umiješaju, gadna je stvar. Primjerice, da ja kao prva dobitnica „Galovića“ i priređivačica/izdavačica njegovih djela, ne bivam pozvana na „Galovićevu jesen“. Hoću reći: Sličan se sličnom raduje, a neslični otpadnu prije ili kasnije, takav je zakon karme.

Budući da dolazi nakon romana “Teška ljeta”, može li se Nagrada Zvonimir Milčec smatrati nagradom za prozu? Za razliku od nagrada za poeziju koje čine najveći dio Vaše kolekcije nagrada i priznanja.

Sretna sam s tim romanom, i sada ću se jetko kao Borges našaliti, „ To je najbolje što sam ikada napisala“ (kako on veli skoro za svaku knjigu koju mu spomenu, op. a.). Već sam dobila Nagradu Matice hrvatske za roman „Čišćenje globusa“, moju romanesknu prozu, no kako se dio LJETA odvija u Zagrebu, može se reći da je vispreni, opažljivi, šarmantni Milčecov duh dobra kabanica da ga zaogrne. Sviđa mi se ta ideja i prispodoba. Ovi suhoparni „tipkači“ bez humora i lucidnosti, imali bi od Mičeca što naučiti! Ja se nagradi iskreno radujem i jedva čekam da se u okviru Gornjogradskog Književnog Festivala sa svima sretnem i izgrlim, bez trunka ljubomore. Predivna je to stvar za svakoga autora!