Početkom svibnja 1988. godine uhapšen je u Ljubljani tadašnji slovenski politički aktivist i omladinski lider Janez Janša, a ubrzo potom i novinari omladinskog tjednika ”Mladina” David Tasić i Franci Zavrl, te zastavnik Ivan Borštner. Oni su zatvoreni u vojni zatvor i predani vojnom istražnom sucu na ispitivanje. Optuženi su i kasnije osuđeni za izdaju vojne tajne, a cijeli je taj proces izazvao do tada neviđene demonstracije u javnosti, najviše u Sloveniji, te zasigurno ubrzao procese osamostaljenja te republike iz tadašnje jugoslavenske federacije. On je, isto tako, prethodilo rušenju Berlinskog zida što se dogodilo godinu dana kasnije. Narodne mase DR Njemačke rušeći zid izvikivale su isto ono što su demonstrirajući pred ljubljanskim vojarnama izvikivali Slovenci: Mi smo naroda!

Stvarna potka ovog slučaja bio je uz magnetogram i dvije stranice strogo povjerljivog dokumenta br. 5044/3, general-potpukovnika Svetozara Višnjića koji je tada zapovijedao 9. armijom JNA. Taj stenogram bio je ustvari popis za hapšenje viđenih aktera slovenske omladinske organizacije i medijski viđenih pojedinaca u slučaju neke veće političke krize u Sloveniji, odnosno upute za intervenciju JNA u takvom slučaju. Dokument je pronađen kod Janeza Janše u tvrtki ”Mikroada” gdje je radio, a njega je Davidu Tasiću dao zastavnik. Borštner. Na osnovu tog dokumenta Tasić je u listu ”Mladina” kojem je Franci Zavrl bio glavni urednik objavio tekst ”Noć dugih noževa”. Stoga su sva četvorica optuženi za izdaju ”vojne tajne” i zatvoreni u vojni zatvor u Metalkovoj ulici (koju godinu kasnije preuređen u mjesto slovenske alternativne i kontrakulturne scene). Deseci tisuća ljudi demonstrirali su ispred vojarni u Ljubljani i širom Slovenije smatrajući kako se radi o političkom procesu krajnje dogmatskih političkih snaga u Jugoslaviji protiv slobode, napose slobode medija i naravno, same Slovenije koja nije željela biti prostor za provođenje represije i gulaga. U tome se pokazala i bitna razlika između Slovenske i Hrvatske političke scene. Dok su se u Sloveniji ljudi borili protiv popisa za hapšenje u Hrvatskoj omladinskoj organizaciji bili su snažni dogmatski orijentirani pojedinci i grupe predvođeni Stipom Šuvarom i zato posprdno nazivani ”Šuvarovcima”. Njihov politički izraz najbolje se vidi po uratku ”Bijela knjiga”, dokumentu koji je nastao kao analiza za uvod u Savjetovanje kulturnih stvaralaca održano 23. svibnja 1984. u Zagrebu bavio se ideološkim i antisocijalističkim skretanjima u kulturi. U njoj se našao niz književnika i novinara iz Zagreba i Beograda nemilih hrvatskim partijskim dogmatima. Dakle, u slučaju bilo kakve krize jasno je i javno istaknuto koga treba hapsiti. Nije za to bio potreban dokument se oznakom ”vojne tajne” kao i Sloveniji.

Važnu ulogu pri svemu tome imao je Vojni savjet Jugoslavije koji nije bio političko tijelo, ali je svejedno imao političku težinu, pa je sukob prebačen na pravno područje. Taj je savjet i prije je često kritizirao slovenski vrh zbog navodnih devijacija i ”napada” na armiju, a u ovom slučaju je ocijenio da su prilike u Sloveniji podjednake ”dugogodišnjoj kontrarevoluciji” na Kosovu. Sukob dogmatskih institucija i slovenske progresivne scene počeo je još godinu dana prije zbog kritike Ustava SFRJ koju je Spomenka Hribar objavila pod naslovom ”Permanentna revolucija”. Posebno se sukob zaoštrio zbog onog djela koji se bavi zakonskim položajem JNA u federaciji, te i mjesta i uloge Saveznog sekretarijata za narodnu obranu.

Pukotine na povijesnoj brazdi postojale su sve dublje. Ovaj puta progresivna Ljubljana na svojoj je strani imala prije dogmatske institucije i političke aktere u Sloveniji, iste one koji su još početkom osamdesetih kritizirali pank i alternativnu kulturu. Janša je kao politički akter bio difamiran i isključen iz slovenske omladinske organizacije već daleko prije, na Slovenskom omladinskom kongresu u Novom Mestu, pa je od tada pa sve do kraja osamdesetih djelovao je kao paralelna politička i alternativna scena koja je svoj vrhunac dala na zadnjem Kongresu socijalističke omladine Jugoslavije u Beogradu 1989. tražeći demokratske promijene države i društva.

U vruće ljeto 1988. dok su još sva četvorica osumnjičenih čamila u vojnom zatvoru u Ljubljani, a narodne mase se, dajući im podršku svakodnevno okupljale ispred bodljikavih ograda uzvikujući ”mi smo narod” započeo sam projekt knjige ”Ljubljanski proces – Prilog istraživanju kulture ljudske slobode” koji je s više strana i narativa osvijetlio taj događaj. Knjiga je napisana u Zagrebu, objavljena u Ljubljani a otiskana kod ”Derete” u Beogradu. Nažalost, u njemu nije bilo moguće zbog zakonskih prijetnji tiskati i taj vojni popis za hapšenje, ali se moglo što šta reći. U Sloveniji je bila pravi hit, a u Zagrebu se mogla nabaviti u knjižari AGM-a u Masarykovoj ulici, u Beogradu u knjižari gospodina Bore u Jugoslavenskom narodnom Pozorištu. Osim kronologije cijelog slučaja, u knjizi su sudjelovali brojni autori iz gotovo cijele bivše Jugoslavije svojim prilozima. Bilo je tu političkih komentara, pravnih tumačenja i sudskih spisa, novinarskih tekstova, ali i filozofije i poezije. Knjiga i započinje pjesmom Bertolda Brechta ”Je li narod zaista nepogrešiv?”, a u separatu ”Pristupi i pogledi” pisali su sljedeći autori: Milan Jelovac, Dalibor Blažina, Viktorija Potočnik, Vjekoslav Hraste, Benjamin Perasović, Luciano Rossa, Željko Jerman, Predrag Matvejević, Ilija Desnica, Aleksandar Tišma, Vojislav Despotov, Igor Bavčar, Tonči Kuzmanič, Branko Čegec, Luka Vincetić, Borislav Vujčić, Ivica Škorić, Darko Štrajn, Damir Poltzer, Davorin Jambor, Dario Partl, Vanja Primorac, Sead Begović, Nenad Bartolčić, Milan Bečejić, Dejan Jović, Siniša Maričić, Branimir Rački, Damir Borković i Boris Jurinić.

Upravo je Boris Jurinić u svom prilogu, zadnjem u knjizi, a naslovljenom ”Prijelom prijeloma epohe ili pad ispod razine epohe” prvi naznačio golemu dimenziju koju su kasnije zadobili događaji otpočeti s Ljubljanskim procesom. U rujnu te 1989. godine bila je održana i promocija knjige u Slovenskom PEN centru u Ljubljani. Najčešće pitanje slovenskih kolega bilo je ”Zašto Hrvatska šuti?”. Istina, dobrim dijelom je šutjela, a mnogi kasniji politički akteri zamijećeni na važnim pozicijama u HDZ-u ili SDP-u odbili su tada bilo što reći tvrdeći da se ne bave politikom. Kasnije su se pravdali da su se ipak bavili politikom na drugi način, naime, tako da to nitko ne vidi. Na spomenutoj promociju u Slovenskom PEN-u pred kraj se nenadano pojavio dr. Anto Kovačević, koji nakon puštanja iz zatvora godinu prije živio u Ljubljani. Radio je na Univerzitetu kao pomoćni radnik i bio tajnik tada već poprilično bolesnog Vladimira Dedijera Gangstera koje je priređivao materijale za knjigu o četničkim zločinima u Istočnoj Bosni u Drugom svjetskom ratu. U jednom trenutku, uzeo je knjigu u ruke, okrenuo se prema skupu okupljenih novinara i rekao: Hrvatska ne šuti. Imate knjigu, knjiga je oružje, uzmite ju u ruke!

vidi: https://radiogornjigrad.blog/2024/03/19/zbornik-x-gornjogradskog-knjizevnog-festivala-prijelom-epohe/