Takvu Veru Horvat Pintarić pamtim i ja.

Upoznao sam je s početka sljedećeg desetljeća, na predavanjima koja su studentima povijesti umjetnosti promijenila živote.

Odmah ću kazati kako:

“Možete imati tri doktorata iz povijesti umjetnosti, ali ako ne znate formalnu analizu, ništa ne znate.”, rekla nam ja Vera Horvat Pintarić. I, one koji su čuli što govori, naučila je vidjeti što gledaju.

Recimo, par godina kasnije sjedio sam u uredu profesora Zvonka Makovića, bio sam mu demonstrator, i pripremajući nešto za predavanje Maković mi je pokazao dvije ikonografski istovjetne reklame. Pitao me je što vidim, zašto su različite. Izašao je na par minuta iz sobe, i ušavši u nju izgovorio je možda dvije rečenice, ako je i tako bilo. Odjednom, fotografije koje sam gledao te dvije minute pokušavajući shvatiti srž razlike, izgledale su mi kao Kovačićeva Burza i Dom Inženjera Baranyaija, kako bi sama Vera učila. Uglavnom, odjednom sam vidio sasvim dvije različite reklame, shvaćajući u isti čas da nikada neću prestati kultivirati vid, učiti vidjeti, ma koliko se toga nagledao.

Nedovoljno bi bilo kazati da nas je Vera Horvat Pintarić učila kako gledati sliku, skulpturu, arhitekturu, neonske reklame Vegasa; ona nas je naučila kako u njima vidjeti ono što nekultiviranom pogledu izmiče, ono što je nužno ugledati da bi se uopće vidjela umjetnička vrijednost djela. Ustvari, uz Veru bismo progledali: kao i Makovićevo kratko objašnjenje razlike dvaju reklama, tako je i Vera Horvat Pintarić u rečenici objasnila zašto je fontana pred Kovačićevom Burzom vandalizam, posvemašnje skrnavljenje Kovačićeva remek-djela, jer ometa onu bitnu vizuru iz koje se to djelo i otkriva kao ingeniozno promišljena arhitektura koja, kao i svaka prava arhitektura, računa na svog privilegiranog vidioca.

Jest, Vera Horvat Pintarić bila je ne jedan, nego dva, tri koraka ispred drugih, i vidjela je prije svih i ono što nadolazi, i ono što su suvremenici u prošlosti i od prošlosti previdjeli. Ali to je bila Vera Horvat Pintarić znanstvenica, Vera Horvat Pintarić kao posvećenica svoga zvanja, poziva nutrine na koji se odazvala svim svojim bićem. No Vera Horvat Pintarić bila je i veličanstven pedagog. Vera Horvat Pintarić svojim je predavanjem mogla doista promijeniti nečiji život: suočiti osobu s neumitnom činjenicom da eros neophodan za potpuno predano bavljenje kunsthistorijom nema, ili pak taj eros razotkriti i rasplamsati ga do euforije. Vera Horvat Pintarić mogla je u prolazu, jednom riječju – recimo da je ta riječ „rasipna“, i da se tiče Michelangelove linije, njegovog duktusa, u jukstapoziciji s Leonardovim izdašnim crtežom – objasniti nevježi presudnu razliku ovih genija renesanse. Mogla je izlazeći iz formata slike, da iskoristim primjer koji svi u mome naraštaju znaju, jer je tako slavan da je završio u tjednom tisku, analizirajući Manetovu Olympiju, izaći u kontekst cijelog jednog doba i uvući ga natrag, u tekst, u sam sadržaj djela, demonstrirajući naprosto neprikosnovenu erudiciju.

A opet, čas kasnije, pri spomenu Eca i njihova prijateljstva, ta velika, veličanstvena Vera Horvat Pintarić bila bi do te mjere skrušeno skromna, nabrajajući darove i talente svoga prijatelja s kojime se ona, kaže, nikako ne može mjeriti, da je svakome u sfumatu dvorane bilo jasno da je pred nama ne samo prva dama hrvatske povijesti umjetnosti, ne samo nenadmašna profesorica i pedagog, nego i lijepa duša, da to kažem rječnikom mati Helade.

Da, bila je stroga. Tako svi kažu. Maković kaže: bila je stroga ponajprije prema sebi. Ali ta strogost je bila strogost same discipline kojom se bavila. Na ispitu kod Vere odgovarao sam Vermeera; znate da je šest slika njegova opusa posvećeno motivu pisma; ja sam analizirao sliku žene koja piše pismo. Analizirao sam sliku 45 minuta. Samo to. I, nikada poslije toga događaja nisam mogao rekonstruirati tijek analize, točnije sjetiti se jedne jedine Verine rečenice, pitanja, opaske, ili naprosto prekida tijeka moje analize. Nije se to dalo naučiti, jer naprosto nikada nisi znao što te može dopasti. Jednostavno kazano, ili je slika za tebe bila polje detekcije, ili ništa nisi razumio. Vermeer je paradoksalan: čini se da je kriptičan, a podaje se analizi; izgleda kao da je sve na dlanu, a u konačnici izmiče. Ja sam pričao kao Bubba u Forrestu Gumpu o račićima, pričao sam sve što sam imao o tome kazati, i – nakon 45 minuta sam stao. Vera Horvat Pintarić uzela je indeks, upisala ocjenu, i to je bilo to. Je li bilo strogo? Ne. Bilo je to kao granica: da bi je prošao moraš dokazati da ti to jesi, i to nema veze sa strogošću: ne možete kazati da je strog biljeter jer vas traži ulaznicu u kino – ili to imate, ili nemate. Formalnu analizu morate znati, inače vam ni tri doktorata tu neće pomoći.

Cijeli moj kasniji život bio je fraktalno opetovanje ovog uzorka, kao kad se struktura lista prenosi na cjelinu drveta. Učio sam vidjeti u tisućama odgledanih filmova ono što se jedino jezikom filma dade izreći, učio sam uočavati uzorke procesa koji se i u povijesti ponavljaju neprimjetni onome koji mjeri vrijeme antropometrijski, samo biološkom mjerom vlastitog života. Što god da sam radio, život bi me podučio da je temeljna lekcija Vere Horvat Pintarić, kultiviranje gledanja do sposobnosti uvida, formativna i, u krajnjoj liniji, općeprisutna.

Zato je Vera Horvat Pintarić bila i velika učiteljica umijeća življenja.

Jednom je, par godina prije slične misli mog drugog dragog profesora, Berkovića, kazala u nekom intervjuu da joj je jedino možda žao što na duže vrijeme nije otišla u svijet.

Razmišljao sam, vjerujte mi, cijeloga života o toj rečenici drage Vere Horvat Pintarić, naročito nakon što sam nakon studija propustio otići u SAD, na studij režije. Jedne noći, već kao pri kraju četrdesetih, koliko je ona mogla imati kad je izrekla te riječi, gledao sam kroz prozor stana na Trešnjevci, neke zimske noći, i pale su mi te riječi na pamet. Odlučio sam barem dio života proživjeti u nekom europskom velegradu, znajući vrlo dobro na što su i Berk i Vera mislili govoreći o toj vrsti odlaska.

Stoga mogu bez imalo pretjerivanja kazati da je Vera Horvat Pintarić imala enorman utjecaj i na to kako valja živjeti, i na to što sam za tog života vidio i uvidio.

Profesorice, kazati hvala Vam, bilo bi nedostatno.