KLEINE HELDEN, GROSSE ABENTEUER

CHECKPOINT CHARLIE I VOTKA GORBAČOV

.

Šta se uistinu desilo nakon pada berlinskog zida, i zar je trebala baš ovolika vremenska distanca da se istina razgoliti.

Ukratko:

„US boys“ su na tacni dobili cijelu Njemačku. Mihail Gorbačov je dobio Nobela za mir, uz obavezno povlačenje Rusije u svoje granice. Nijemci su umjesto dva okupatora „za vratom“, sada imaju jednog. Kancelar „ujedinitelj“, Helmut Kol nije dobio ništa izuzev možda jednu flašu votke Gorbačov, a toliko grandioznih proslava. Sveje to bilo „u prazno“.

Istina je ljekovita i kad je gorka, zašto je ne reći?

Dakle, sudbina Nijemaca više nije u njihovim rukama, sve je već odavno izgubljeno.

Još jedna tragična sudbina, ovaj put „evropskih Indijanaca“…

.

ES GEHT UM LEBEN ODER TOD

OST DEUTSCHE INDIJANER REITEN WIEDER

.

„Jednom kada zadnji Indijanac nestane i kada sjećanje na njega bude kao sjenka oblaka koji plovi prerijom, još uvek će duh mog naroda živeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčinog srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voljeli, štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom, moćima i srcem – sačuvajte je za svoju djecu i volite je kao što Bog voli sve nas. Jednu stvar znamo, koju će možda i bijeli čovjek jednom spoznati – naš Bog je isti Bog“…

.

MOSKVA SUZAMA NE VJERUJE

.

„Šta je dakle vrijeme? Ako me niko ne pita, znam, ali ako to trebam objasniti nekome ko me je pitao, ne znam“, piše sv. Augustin u svojim „Ispovijestima“. Kada govorimo o Moskvi nema velikih misterija oko „vremena i prostora“. Možda o sadašnjoj Moskvi više govore opisi ruske metropole od prije sto godina. Ne kažem da je tamo vrijeme stalo, ali čovjek ponekad stiče utisak da je baš tako.

U nastavku fragment sa Krležinog „Izleta u Rusiju“ (objavljeno 1925.):

„Već je pao sumrak kad sam se oprostio da pođem. Admiral Sergije Mihajlovič toliko se gostoljubivo konvencionalno uznemirio mojim odlaskom, te nisam mogao da mu odbijem da me ne otprati, i tako smo se našli na ulici.

U žutom martovskom predvečerju sniježilo je. Mokre i teške pahulje lijepile su se o znojne nosnice i vjeđe, ulica moskovska brujala je neobično živo, valjajući se kao ponornica koja ne staje i huči iza zidina. Na Lubjanskoj ploščadi, oko Vitalijeve fontane, zvonili su tramvaji svojim oštrim odzvucima, cviljele su sirene i klaksoni, kolporteri izvikivali »Večernju Moskvu«, igrajući se razuzdano neke vrste golfa po blatnim i snježnim pločnicima za palćinjik (poltinnik) srebra. Bilo je to baš onog dana kada je u Palači Profesionalnih saveza u velikoj dvorani Mramornih kolona ležao na odru Predsjednik Sovjeta, doktor Narimanov, i sa sviju su se kuća vijale crne zastave.

Po trgovačkim magazinima pale se prve svjetiljke, talasaju se crni ljudski talasi u žutom predvečerju, masivne crne kupole grada sa zvonicima i s antenama, u modroj maglenoj perspektivi crni prokisli barjaci i ulična graja, slika uznemirena, puna pokreta. Moskovskim ulicama stupaju beskrajne povorke sindikalnih i političkih organizacija na posljednji poklon mrtvom Predsjedniku Sovjeta, a iznad gomila po trgovima i ulicama talasaju se bezbrojne crvene zastave, sa crnim velima, razvite visoko na kopljima, kao da se same kreću iznad mase, uličnom bujicom. Nizovi crvenih barjaka istočnjačkih narodnosti sa turskim i arapskim pismenima i engleskim parolama, masa barjaka s parolama pojedinih fabrika i kvartova, nepregledna masa barjaka moskovskih, lenjingradskih, gruzinskih, tatarskih, laponskih, finskih. Ljudi sa koso rezanim očima, brončane, tamnosmeđe lakirane masti, masa Lotiša, Ukrajinaca, Bjelorusa, masa ruska, sovjetska, masa revolucionarna koja teče kao velika rijeka zapljuskujući pločnike. Mongoli, iz dalekih azijskih predjela, zaogrnuti krznom svijetložutih sobova, mašu na kopljima golemim natpisom: »Camarades, preparez-nous l’Oc- tobre Universel«, stupaju školska djeca s bubnjevima i trubama, grme kamioni krcati radničkim delegacijama iz najdaljih fabrika po gradskim periferijama, i sva se ta masa od stotina i stotina tisuća glava slijeva pred palaču Profesionalnih saveza gdje leži na odru predsjednik Sovjeta Narimanov.

— Pogledajte, molim vas, Sergije Mihajloviču (nisam mogao da se svladam, a da ne podijelim s njime svoju impresiju), vi valjda ne ćete ustvrditi da ovo kretanje masa nije spontano, da to nije neki pokret iz simpatije za mrtvog predsjednika! Prosto bi tehnički bilo nemoguće da se naredbom istjeraju na snijeg i vjetar stotine i stotine tisuća!

— A vi kao da niste čitali historiju baš ni jedne revolucije? Na primjer, uzmimo, francuske! Zar vam nije poznato da je pariška ulica klicala Robespierreu još dvije nedjelje pred smrt? Što vi znate što je ulica? Gledajte radije ona svijetla na onoj zgradi! Ono je GePeU!

Admiral Sergije Mihajlovič Vrubelj izgovorio je ova tri posljednja slova — GePeU sa tako misterioznim naglaskom te sam i nehotice bacio pogled na svijetložuto rasvijetljene prozore visoke tamne zgrade na Lubjanskoj ploščadi na čijem timpanonu svijetli transparentna zemaljska kugla, staklena, obasjana crvenim ekvatorom i meridijanima i simbolima proleterske diktature: srpom i čekićem.

GePeU! Ta tri slova izgovaraju se po čitavoj Rusiji veoma ozbiljno, a značenje toga pojma — GePeU tako je zamašno te se upotrebljava i u dramama i u filmu, kao tragičan efekt u posljednjem činu. Uloga — GePeU-a u suvremenoj ruskoj dramatici podudara se s ulogom Usuda u staroj klasičnoj tragediji i kada se GePeU javi na sceni, svi su protivnici izgubljeni.

— Da, ne razumijem u kakvoj vezi stoji ova zgrada na Lubjanskoj ploščadi s ovom manifestacijom?

— U kauzalnoj, gospodine! U kauzalnoj. Ako nemate ništa protiv toga, to je specifičan slučaj ruskog kauzaliteta! Da nema onih osvijetljenih prozora, ne bi bilo ni ove parade! Ničega od svega toga ne bi bilo u Rusiji danas da nema one kuće s osvijetljenim globusom! To je najkrvavija kuća na svijetu! Niste vi još doživjeli šta to znači kad je netko vaš, bližnji, nestao za onim vratima! Došli ste s njim do one straže i više nikada … Ne znate vi šta to znači.

Sergije Mihajlovič zagledao se u rasvijetljenu kuću na drugoj strani Lubjanske ploščadi i ja sam primijetio kako mu se lijevo oko zalilo suzama. Grickao je donju usnu nervozno, klimao značajno i polagano glavom, a zatim uzeo šešir s glave i prekrstio se triput pobožno i tako ostao gologlav. Žalostan, tih i pognut“…

.