Putovati feribotom od Kiela do južnoga Fynna znači ubijati vrijeme za šankom jer gledati kroz prozor u uskomešano crno more s valovljem koje se uzdiže do visine spomenika Karlu Marxu u Trieru znači biti perverzno meditativan i tup. Brodovi su užasna dosada. Vlakovi su mi ‘zakon’ jer nikad ne znaš kad će ti u kupe ući kakva raspričana verzija zen-budističkoga redovnika i udaviti te pohvalom prirodi i duhu radikalnog asketizma s ceremonijom čaja i već nečime minimalističkim. Ah, da, ovo neodoljivo podsjeća na film Jima Jarmuscha Dog Ghost – The Way of the Samurai iz 1999. godine.

O čemu sam to htio govoriti? Ni o čemu drugome negoli o putovanjima i putnicima kakve srećemo slučajno, a ne nužno i uglavnom nikad od tih susreta ništa ne završi sudbonosno osim u hičkokovskim filmovima i noir-književnosti. Svako je putovanje i s njime povezani putnici ono što pripada u zbroj posve običnih ‘nužnih slučajnosti’. Idemo negdje s ciljem da dođemo točno na vrijeme, da nas ne zadesi kakva nesreća na putu, da nas ne pokradu, da nam koferi stignu uredno na aerodromski terminal, da se ne razbolimo od neke zarazne bolesti, da sve protekne regularno dosadno i da nakon povratka doma lažemo gore od turopoljskih lovaca kako smo doživjeli takvu fuckin pustolovinu punu užasnoga  terora i letećih morskih pasa da je prava sreća što nam je glava još na krhkim ramenima.

Katkad se događa i kaos na putu što putnici svesrdno podržavaju, pa umjesto da sletiš u Adis Abebu odletiš preko Nepala za Hrvatsku i stupiš nogom u Osijek misleći da si u Vinkovcima na poligonu poljoprivredne avijacije koja navaljuje sumrakom na zaprašivanje rojeva komaraca iz Kulen Vakufa. Kaos je uglavnom skretanje s puta kao i u teoriji kontingencije, ali može biti i nepredviđeni novi red na kojeg još nisi navikao, pa se osjećaš kaotično. Kao, primjerice, da vlakovi voze po voznome redu, da nitko ne krade bakrene žice uz autoput prema jugu, da Uskokova optuženica za grandiozni državni kriminal nema seksualne odnose s pripadnikom tajnih službi, da je A stvarno A i da izvan ovog svijeta ima još čitav niz drugih svjetova kao otvorenih vrata u nizu kao iz Kafkina nedovršenog romana Amerika.               

Kad konačno dođeš nakon teške kiše i olovnih jeseni u neki gradić na danskome otočju južni Fynn koji u svojim sjećanjima skriva uspomene na put za Boston u nekom trulom jedrenjaku u boci najbučnijeg puba kojeg hvale zbog autentičnosti i ne-lošeg piva, vidiš da je sve zauzeto, da su Estonci zalegli po podu, na lusterima i na dokovima Swendborga i da je vrijeme potrošeno na utopije bilo glupo traćenje vremena. Putovanja su putnici i svi su isti. Razlika spram imaginarnih putovanja u romanima Durrella i u filmovima nalik Jarmuschevom Samuraju samo je u tome što u njima nema pijanih Estonaca koje pronalaziš u koferu koji iako nema istu boju kao tvoj užasno podsjeća na kovčeg Karla Marxa iz Londona u kojem je njegov zet, odurno lijeni Paul Lafargue, popodne drijemao i snatrio o rajskim obnaženim djevama s Crnoga mora pored industrijski zagađenog Bospora.

Težak je život nomada koji se ne kreću i to čine sredstvima javnog prometa. Njihov je kaos nebeski!

Yeah i Banzai.

Swendborg, Danska

Žarko Paić