Neću ništa naročito novo ustvrditi, ako kažem da su ovi aprilski oblaci u predvečerje nešto najljepše što nam panonska panorama nudi. Kumulasti i lećasti, osjajeni i ožareni zadnjim zrakama sunca, donose divne prizore iz onostranoga svijeta. Mitološke životinje, križance, klonove, neobične naprave, leteće tanjure, svirajuće nimfe, divove, kornjače, zmijska klupka i kose nereida i drijada, sve je to rasuto u njihovim oblicima, što se raščinjaju brže od pokreta kamere, poteza kista i krivudave crte, koja ih želi zarobiti.

Pjesnička srca i srca slikarska, potpuno su osvojena i smrvljena pod teretom neizrecivosti. Hvatam za nekoga svoja komadić purpurnog oblaka u apotekarsku bočicu, u smeđi tuljac i pekarski “škarnicl”, u svilenu maramicu zataknutu u džep sakoa od zelenoga baršuna, i trčim kući, da ga pošaljem, ali njega već nema. Ostaje samo trag Cesarićeve pjesme: “Vjetar visine ga je njiho, vjetar visine raznio ga”.

Obeshrabreno otvaram ormar, biram svoje najljepše bluze i suknje, ali ništa nema sličnosti s tkivom oblaka. Tražim u knjigama, u divnim slikovnicama iz mojega djetinjstva risane rukom Cvijete Job, sačuvanim na tavanu, u kitnjastom rukopisu barnagorske čuvarice uspomena, gospođice Mary, ali oblak je neopozivo iščilio, ostavio nas je zadubljene u “zemne stvari”, koje su, kako nam rekoše, oduvijek bile važnije i presudnije, sve dok nam nisu mrenu na oko navukle i zatamnile u njemu radosni dječji sjaj.

Ipak,idem na spavanje u dobroj vjeri da ću i sutra vidjeti oblak, preobražen u mali osmijeh neba i da će u mome snu pronaći trajno mjesto. Vjera u idealno drži nas u visini, do koje ljudska ruka ne dopire.

F. G.