Otišao je Josip Manolić, vjerojatno najzaslužniji praktičar u gomili političkih ličnosti važnih za osamostaljivanje hrvatske države i promoviranje bivšeg generala Franje Tuđmana za prvaka agende nacionalne samobitnosti. Manolić i veliki krug ljudi oko njega, uglavnom bivših ili tada još aktualnih udbaša, špijuna, agenata i volontera svih vrsta i fela konkretno su odradili golemi posao stvaranja Hrvatske demokratske zajednice kao političkog pokreta koji je svojom širinom i inicijativom daleko nadmašio klasične oblike političkog djelovanja kakva imaju političke stranke i premoćno pobijedio na prvim slobodnim i demokratskim izborima 1990. godine. Uloga Manolića u tim procesima je nemjerljiva i gotovo jedinstvena jer se vjerojatno po prvi puta u povijesti dogodilo da jednu političku inicijativu kreiranu po školskom bukvaru tajnih službi narod prihvati ne samo s olakšanjem već i s oduševljenjem. Jednostavna formula; narod, vođa, partija, veoma je efikasno pomela sa scene sve ostalo i počela hrvatsko društvo i njegove institucije pripravljati za rat koji je neminovno slijedio. S pozicije predstojnika Ureda za zaštitu državnog poretka, Manolić je rukovodio nizom akcija i procesa koji su trebali osigurati provedbu vlasti HDZ-a i nacionalne tj. državne politike. U pitanju je bila velika i konkretna moć koja nije imala nikakve veze s političkim i ideološkim parolama koje su Tuđman i drugi tadašnji politički prvaci izgovarali na političkoj sceni. U jesen 1990. i tijekom prve polovice 1991. znali bi se viđati u bivšoj Bakarićevoj vili na početku Jurjevske ulice. Želio je da napišem knjigu o njemu odnosno njegovom životu. Problem je bio u tome što je sve što je bio voljan reći bilo jako općenito, više pamfletistički nego biografski, pa je onda odustao od tog rukopisa. S druge strane nije mu se dopalo što sam odbio ”raditi s njima”, kako je on sam to formulirao. Naime u to doba provodile su se goleme čistke u medijima, posebno u Vjesnikovoj kući, pa su mnogi kasniji novinari a tada još anonimci i početnici, iskoristili takve prilike da zajašu na važne pozicije u novinarskom svijetu iako bez pravog talenta, znanja i iskustva. To sam svakako želio izbjeći, a Manolić je ipak dovršio svoju knjigu koja uopće nije bila biografska već politička. Na neki je način iako ne baš duhovito, oslikavala to vrijeme, doba kada se na post-socijalističkom istoku stvaraju nove nacionalne države, a ono što je nekada bila klasa postaje nacija, a partija stranka, itd. Ono najbitnije što je knjiga donijela bila je slutnja jedne do tada još ne izražene ambicije, ambicije da vođa iz sjene postane vođa na svijetlu. Sve je to nekako podsjećalo na Južnu Ameriku u doba konkvistadora kada je svaki malo ugledniji podoficir sanjao da osnuje vlastito carstvo i utemelji vladarsko leno. Ti slučajevi nisu tipični samo za Hrvatsku, pojavili su se u gotovo svim bivšim socijalističkim državama. Manolić nije dobro podnio detroniziranje s mjesta predstojnika moćnog državnog ureda, i ubrzo je došao u sukob s cijelom desnom opcijom unutar HDZ-a. Neki smatraju kako je njegov razlaz s Tuđmanom 1993. godine planiran zato da se istisne lijevo krilo HDZ-a, iz konkretne vlasti, dok drugi misle kako je Manolić želio postati politički neovisan od Tuđmana i osvojiti veliki dio političkog kolača. Kako bilo to nije uspjelo, a svojim kasnijim političkim vrludanjima našom političkom operetom (povratkom i Tuđmanovo krilo), izgubio je na političkoj uvjerljivosti i postao neka vrsta hrvatskog Salierija. Ambicija da postane Amadeus ostala je neispunjena, barem javno. Druga je stvar obavještajni polusvijet, kojem je do dan danas Manolić bio i ostao jedna od najcjenjenijih ikona, unatoč svim dugim špijunskim i konfindentalnim koterijama.

Ima sedam osam godina kako sam ga sreo na Cvjetnom placu. Proljeće, pomalo rominja kiša, stojim ispred knjižnice Bogdana Ogrizovića s Mićom Jelenićem i nešto pričamo. Iznenada se pojavljuje Joža, još gibak iako je dobrano u devedesetima, u trenirci i tenisicama i s kapicom na glavi. Dođe iza mene i stavi mi ruku na rame:
– Marijane, pa vi ste još živi!
– Joža, to vam je stari štos., bolje da vam kupim jedne Mozart kuglice.