NOSTALGIČNA JEKA PROHUJALIH LJETA
.
Povijest, potvrđena u tako mnogo knjiga,
sa mukom prokopava riječno korito
u čarobno lijepoj djetinjstva dolini.
Živjeli, rekao sam radosno
i utihnuo sam svoja usta,
koja su bazdila na vino, i
uživao u zvukovima prepunim tame.
Kluj, Klausenburg,
najzrelije zrno iz Transilvanije.
1178. godine, ljeta Gospodnjeg.
Seljaci u seobama,
jedna pjesma kao knedla u grlu.
Prema istoku mi želimo putovati,
na istok želimo preseliti,
sve preko zelenih poljana,
tamo je bolje Vrijeme.
Ovdje je dobro biti s prijateljima,
svako sebe sanja kao nekada,
prvo sa zapregom, i saksonskim konjima,
danas u zagušljivosti motora na benzin.
Istorija, potvrđena u tako mnogo knjiga,
sa mukom prokopava riječno korito
u svježoj dolini.
Na jednom mostu u večernjoj svjetlosti, oni
pokazuju u žurbi svoje pravo lice.
Brdo sa vinovom lozom, preko kojeg jašemo, i
prikriveni glasovi Vremena.
Svirale koje su istesali Pastiri,
nas su mnogih laži oslobodile.
Vrijeme je otpočelo, jedna rijeka
predstavlja se i pripovijeda:
Ja sam mali Somes
razigran do velikih tokova:
ponekad o drugome imenu ja maštam.
Baš kao i ti,
ti čovjek, ja – voda i tečemo
ti prema smrti, a ja prema moru.
Vjerni redoslijedu, tako strogom,
po naredbi istoga porijekla,
koja uvjetuje oba ušća.
Mi sami sebe poznajemo i stameno putujemo
duž obale i kroz mnoge oblike.
Oznake su vidljive u večernjoj Svjetlosti,
jednom voljom je ispunjen kosmos.
Sa nježno lomljivim znakovima alfabeta
mi pamtimo naše porijeklo,
pozdravljamo ljiljane, kamen i ribu,
koji nas više ne mogu prepoznati.
Mi smo se, ipak, navikli na ovo bivstvovanje,
koje se liječi u našoj samoći,
samoći kojoj sve dugujemo.
Ti tražiš jedan grad, a ja tražim jedan tok.
Ti tražiš Utrobu, a ja jedan San.
Prati me mirno sve do Kluja,
tamo gore lampe na prozorima,
stoji jedan stol spremljen,
i jedna je stolica još prazna.
Kaži mi, ko želiš biti
i kako u samoći ponekad pjevaš?
Odgovori dolaze iz srca tvoje majke.
Norok,
Sreća,
hoćemo li jedan drugome biti sluga?
Jedan vrlo visok prozor okrenut ka daljinama,
za kojim smo žudili.
Jesenja noć se poziva sama u kuću
i gleda u sobu:
desno u svome krevetu sanja moj sin,
njegova majka sa raspuštenom kosom
šapuće rumunske lijene glasove do deset.
Jedna kasna violina ispod u Sali za ručavanje
zavija bravurama jedne ševe,
bezvremeno se diže jedan lift kroz sobu.
Ja se ne osjećam prognanim.
Stoljećima, prije jesenjeg časa kao što je ovaj
ja sam ovdje već svoga konja privezao.
.
Prevod: MARKO RAGUŽ
Sarajevo, 16. 04. 2024.
radio gornji grad 
