Poštovana gospodo, ja znam da će moje riječi izazvati negodovanje, a možda i proteste, ali ja smatram za neophodno da ispunim svoju građansku dužnost i ustanem ovdje odlučno u obranu prostitucije. Naše društvo počiva na velikom principu slobodne trgovine, i ja ne mogu dozvoliti da vi napadate taj sveti temelj civilizacije. Ja, naravno, mnogo cijenim vaše nastojanje da podignete važnost čovječjeg tijela, ali nitko ovdje neće odricati da i razum i duh postoje. A zašto, kad zabranjujete prostituciju, ne pođete dalje u vašoj ludosti pa ne ustanete protiv novinara da se prodaje svake noći za honorar po retku? Zašto ne težite da uništite poslanike koji razdaju biračima različita zemaljska blaga, i misionare koji nagrađuju neofite nipošto ne nebeskom manom? Sveto je pravo raspolaganja svojim tijelom i pravo njegove prodaje za zlato ili novčanice. Prostitucija je jedan od najkarakterističnijih izraza naše kulture, pa ja predlažem ne samo da se ona ne proganja već da se stavi pod zaštitu međunarodnih zakona i uvrsti među najuglednije ustanove, u rangu senata, burze i akademije…

Erenburg, JULIO JURENITO

.

.

Stari dobri Vofgang fon Gete je bio zaokupljen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Smatrao je da nacionalna književnost nema više puno toga za reći, „počinje epoha svjetske literature i svako mora doprinositi razvoju toga razdoblja“. Govorio je da treba poznavati perzijskog pjesnika i mudraca Hafiza da bismo bolje razumjeli španskog pisca Kalderona. „O meni sve ovisi a ja visim o tankoj niti“, veli Sokrat te nastavi: „Pa i ovo naše pismo ima u sebi nešto čudnovato i u tome ono zaista liči na slikarstvo: ta i proizvodi slikarske umetnosti stoje pred nama kao da su živi, ali ako ih nešto upitaš, oni sasvim dostojanstveno ćute. Isti je slučaj i kod slova: čovek bi pomislio da govore kao da nešto razumeju, a ako ih upitaš da shvatiš nešto od onoga što se govori, svagda kazuju jedno te isto. A potom: kad je jedanput napisana, svaka reč tumara ovamo i onamo isto tako k onima koji je ne razumeju kao i onima kojima nije namenjena, pa se ne zna s kime treba govoriti, a s kime ne“…

Platon je ovdje usporedio riječi, odnosno jezik i slikarstvo. Ali slijedeći taj trag mogla bi se napraviti usporedba između riječi i tona (muzičkog tona). Riječ bi u tom slučaju nalikovala imploziji, ona uvlači u sebe kao crna rupa, dok je ton eksplozija, njegovi talasi se šire prostorom prema vani. Naravno, te pojmove ne možemo odvajati, jer je sam svemir zasnovan na igri između implozije i eksplozije. Kada se širi, on stvara, a kada se sužava, on povlači za sobom i uništava, kako bi se sveo na atom iz kojeg se ponovo preporađa. U umjetnosti je taj atom ton ili riječ. On je osnovna jedinica, koja vještom rukom umjetnika može da kreira jedan sasvim zaokružen svijet, pravi univerzum. Muzički ton, također, prima u sebe boje, emocije, misli, ali ih na jedan čudnovat način rastavlja i prevodi, na principu razgovora između onoga što je nepromjenljivo i onoga što se mijenja. Baš kao jezik, koji u znaku ima ekvivalent svemu što gradi čovjekov svijet, tako isto taj svijet mora da pronađe svoje ekvivalente u tonovima. Tek kad ta veza bude uspostavljena, kada svih šest čula posreduje prema nečemu što se samo sluša, i poveže se ukupni svijet koji je opažan u skladu s protokom vremena, tek tada u carstvu tonova uskrsava univerzum, koji živi u formi zvuka, i koji se kao takav uvijek može putem notnih oznaka rekonstruirati i obnoviti. Međutim, važno je naglasiti da tonovi ne žive isključivo od zvuka, kao ni slikarstvo od boje, jer prevode u zakonitosti svoje stvarnosti ono što im izvorno ne pripada. Dakle, imaju sposobnost integriranja i asimilacije, koja je imanentna imploziji. Baš onako kao riječ, koja po svojoj prirodi prima u sebe, preko glasnih žica obrće svoju energiju od „unutra“ prema „vani“. Tako da riječ itekako koristi potencijale svoje zvučnosti, što je jedno od sredstava da riječ „tumara ovamo i onamo“ – kako je to napisao Platon. Ton je u stanju da prevodi snježnu bjelinu i zaleđeno vrijeme, kao i jarko crvenu svjetlost u augustu. Emocije su nekad povezane sa osjećajem bola, i premda jezik jako mnogo obrađuje traumatsko iskustvo, kad boli, muzika je mnogo adekvatniji medijum tog stanja, jer jezik tada pokazuje svoje manjkavosti. Ponekad riječi zanijeme, ali muzika preuzima tada upravljačko kormilo. Između jezika i muzike postoji jedna pukotina, koja proizvodi vječito trenje, ali oni udruženi tako i bacaju iskru života. Stoga među njima postoji jedan savez još od samog rođenja tih umjetnosti.

„Šta je dakle vrijeme ? Ako me niko ne pita, znam, ali ako to trebam objasniti nekome ko me je pitao, ne znam“, pitao se zbunjeno nakon košmarne noći sv. Augustin u svojim čuvenim „Ispovijestima“. On zna šta su dan i godina, mladost i jesen, svitanje i gluhi ponoćni sat i bez da ga neko pita o tome, ali ne zna objasniti kad bi ga neko pitao „koja to nit povezuje godinu i jesen, mladost i gluhi ponoćni sat, to jest ono što se u njima objavljuje?

Mitovi i legende su duboko ukorijenjeni u podsvijesti ljudi. Još od propasti Troje, koja se prema istraživanjima meksikanca Roberta S. Prajsa nalazila u delti Neretve, postoji vjerovanje o zagonetnoj „plovidbi izgubljenih duša“. Prema narodnom vjerovanju ovaj „ples mrtvih“ (a kasnije i njihova plovidba barkama) nad deltom Neretve dešavao se samo onda kada rijeka otpočne „teći uzvodno“. U davna vremena je ovo bio veliki i teško razumljiv fenomen. Danas znamo da se ovaj zaista neobični prirodni fenomen dešava pod uticajem plime i oseke i to samo u iznimno sušnim godinama kada vodostaj rijeke jako opadne. I onda kao na nečiji tajni znak talasi plime i šumovi mora, kao u onoj pjesmi sarajevskih Indexa, pokuljaju rijekom „uzvodno“. Noć je punog mjeseca i Homerova „slijepa publika“ nestrpljivo osluškuje šapate. Eter je i onda postojao, kao što i danas postoji, i tihi šapat „mrtvih duša“ se mogao jasno osluhnuti. Prvo se u daljini začu tupi udar vesla a onda se ubrzo iz magle koja se nadvila nad rijekom pojavi brod. Po unaprijed osmišljenom planu u dogovoreno vrijeme našao se lađar na dogovorenom mjestu sa svojom barkom, koju se lagano ljuljuškala na vodi dok su je zapljuskivali talasi. Kad se na horizontu konačno ukazao pun mjesec „mrtve duše“ odnosno njegovi putnici su počeli pristizati. Brodica se u jednom trenu malo nage pod težinom nekog debeljuškastog putnika. „Ponovo on“, tiho promrmlja barba. Čerčil, sa obale se začu komešanje i žamor, ponovo se ukrcao Vinston Čerčil. Ponovo zavlada tišina i ukrcavanje „mrtvih duša“ se nastavi. Priča jeste za ne povjerovati, ali se nije loše prisjetiti da je prije nekoliko godina još jedan britanski premijer plovio deltom Neretve u jednoj sličnoj brodici. Kapetan na posljetku otkriva da je njegova lađa otežala, da tone sve dublje i dublje u plimu, tako da je voda dospjela skoro do samog ruba lađe. Ta okolnost mu govori da su se već ukrcali njegovi putnici (mrtve duše), iako ih ne vidi. Brod je pun, i on se otiskuje sa svojim teretom…

Dakle, riječ je ipak o „šapatima Neba“. Viljem Batler Jejts je u sličnim pojavama nagovještavao „božanske impulse koji najavljuju novu „eru“, što je vidljivo u njegovoj pjesmi „Drugi dolazak“:

„Zacelo neko otkrovenje je blizu; Zacelo Drugi dolazak je blizu / Drugi dolazak! Tek što izgovorih ove reči / Kad ogromna slika iz Spiritus Mundi / Uznemiri moj pogled: negde u pustinjskom pesku / Obličje lavljeg tela i glave čoveka, / Pogleda prazna i nemilosrdna kao sunce / Pokreće svoje spore sapi, dok se svud oko njega / Vitlaju senke rasrđenih pustinjskih ptica. / Mrak se opet spušta; ali sad znam / Da je dvadeset vekova kamenog sna / Kolevka uznemirila u mòru, / I Kakva surova zver, konačno joj je kucnuo čas, / Pokunjena ide ka Vitlejemu da se rodi?“

Jejts ovdje nagovještava novu kosmičku smjenu, jednu novu revoluciju, a stvarna revolucija se ne može ostvariti bez svog metafizičkog odraza na nebu. Daleka nam prošlost potvrđuje istine, od kojih čovjek strahuje, ali u koje polaže svoje nade u spasenje. Međutim, ta kosmička smjena se ne mora dogoditi kao božji silazak na zemlju, do čega drže religije. Vasiona je zagonetka sa više rješenja, u kojima pitanja dobijaju ulogu odgovora, a odgovori su istovremeno i pitanja.

Faktor „vrijeme“ u vojnoj doktrini sve više dobiva na važnosti. Tokom rаtа u Vijetnаmu se počela primjenjivati strategija „rаtovаnja vremenom“. Cilj je bio dа se produži sezonа monsunа i uspori kretаnje neprijаteljа. Istrаživаnje se temeljilo nа Teslinoj teoriji o obilju električne energije kojа slobodno plutа u Zemljinom jonskom omotаču. Od projektа se odustаlo zbog zаbrаne UN-a, аli desetаk godinа kаsnije, tokom hlаdnog rаtа, progrаm je obnovljen. Rusi su već znаli kаko kako se utiče nа gornji dio аtmosfere. Premа jednoj verziji, njimа je Tesline dokumente predаlа vlаdа SFRJ. Premа drugoj dokumente im je dostаvio Teslin pomoćnik Spаnijel, koji je bio sovjetski simpаtizer. Rusi su stvorili umjetnu jonizaciju u аtmosferi rаzorne snаge kojа služi i kаo elektromаgnetski štit protiv rаketа. Amerikаnci su reagirali progrаmom „Rаtovi zvijezda“.

Veliku pаžnju izаzivа i tаjnа Teslinih „zrаkа smrti“ koje su početkom dvadesetog stoljeća (1908.) izаzvаle misterioznu tungusku eksploziju u Sibiru. Tesla je prema osobnom svjedočenju zаmolio novinara i putopisca Robertа Pearija, koji je tаdа krenuo nа Sjeverni pol, dа gа obаvijesti o „zanimljivostima“ s putovanja. Tesla je u dogovoreno vrijeme s tornjа „Bardencliff“ pored njegova lаborаtorija usmjerio zrаčni top premа Arktiku. Peary je jаvio o eksploziji u Sibiru, kojа je rаvnа eksploziji do 15 megаtonа TNT-а. Ipаk, nаjviše pаžnje izаzvаo je „Philadelphijski eksperiment“. Teslа je tokom 2. Svjetskog rata vodio projekаt „Dugа“ u kojem je niskofrekventnim mаgnetskim poljem pokušаo sakriti rаtni brod od rаdаrа. Brod je iznenada „nestao“ i postаo je nevidljiv za ljudsko oko. Kаd su generаtori ugаšeni, brod se pojаvio.

.

.

Jedan njemački putopisac je u latinskoj Americi pokušao da osvijetli zagonetan ritual ili kult smrti kod Inka i Maja. Nije čovjek ko ne umre, smrtnost nam je zajednička sudbina. Pomenuti putopisac na to odgovara: „Wen zwei das gleiche tun, ist es doch nicht das gleiche.“ On je obilazeći groblja na Andima primijetio jedan uistinu čudan i zagonetan pomen mrtvima. U svom putopisu nam razotkriva misteriju:

„Grab stein dort hat es eine Lucke, eine offene Stelle. Warum? Sie ist der untergehenden Sonne, zu gedacht.“

Mali otvor na grobu je pružao priliku pokojniku da gleda zalazak Sunca. Posljednja zraka Sunca trebala je probuditi pokojnike iz sna. Inke i Maje su dolazili u tišini. Njihova želja da ih i posthumno ogreje tračak Sunca govori o vječitoj težnji ljudskoj da pobjegne iz tmine. Ta borba svjetlosti i tame je postojala od praiskona. Kada je Borges svojevremeno postavljen za ravnatelja Nacionalne biblioteke, ironijom je sudbine bio već potpuno slijep. Pablo Neruda je tada rekao: „Bog mu je istovremeno darovao 800.000 knjiga i tamu“.

.

Za kraj ponovo jedan fragment iz knjige „Hulio Hurenito“ legendarnog I. Erenburga: „Istrunut će sve kosti i svi bogovi. Srušit će se katedrale i molitve će pasti u zaborav. Nemoj žaliti za tim. Gledaj, tamo na suncu, izmahujući nogama, skakuće po stepi malo ždrijebe. Zar ono nije puno – prepuno životne radosti? A eto, ovdje, kod kolibice, podignute njuške prema nebu i podvijena repa, zavija pseto – nije li u njemu sav jad zemlje? Njima će sličiti budući ljudi. Oni neće skrivati svoja osjećanja u oklope od hiljadu centi. Češće promatraj djecu. Ja ne volim u njima samo sjećanje na lake dane čovječanstva – ne, ja u njima vidim sliku svijeta koji dolazi. Ja volim dijete koje još ništa ne zna, koje se s carskom gestom maša da skine – šta? broš na grudima matere? jabuku u vrtu? ili zvijezdu s neba? Kasnije će ga naučiti kako se oblači prslučić, kako da ljubi očevu ruku, kako da pravi psine i kako da se moli. Sada je ono još divljačno, pusto i lijepo. Ako želiš naučiti kako treba svojski mrziti čovječanstvo, voli, mnogo voli djecu! Vrijeđaj svetinje, krši zapovijedi, smij se, smij se bučno kad nije vrijeme smijehu, krči smijehom, mukom i vatrom mjesto za onog što će doći. „On vjeruje“, odgovori Hurenito, a to je u vašoj Evropi isto takva rijetkost kao i lijepa djevica ili pošten ministar. Vaša vjera je kukavička, ona baca sjenu sumnje i ironije, dječačke radoznalosti i proračunatosti trgovčića koji se boji da ne izgubi na robi. Koji opet ne zaviruje krišom u školski udžbenik prirodopisa da vidi koliko je kitovo ždrijelo, i ne nastoji da bezgrešno začeće objasni kompliciranim simbolizmom filozofije koji je u modi? Vaše nevjerovanje nije hrabrije od vaše vjere: njega prate praznovjerje, obraćenje pola sata pred smrt, Steinerove knjige, vječno moljakanje pred vratima osiguravajućeg društva. Vaši ateisti, kad ispiju čašicu vermuta, junače se i govore blasfemije; a zatim, kad se sjete mirisa groblja u ljetno podne, imaju za svaki slučaj pri ruci evanđelje, razmišljaju o neshvatljivom duhu (uz neodređeni pokret prstiju) i ne spavaju cijele noći ako žena razbije toaletno ogledalo“…

.