Šuma šušti, svibanj je naduši,

Kliktanjem se gizdav čvorak glasa.

Svako stablo u nimfu preruši,

Pojas joj je žut od rosopasa!

.

Osvježi me bagrem bijelom granom;

Ovaj svijet je baš za mene stvoren.

Želim poći osjenčanom stranom,

Biti svuda, a imati korijen.

.

Svibanj drži razdjelnicu tanku:

Naši sati već se duplo broje.

Nek nam večer šapće uspavanku:

Sanjam stvari koje ne postoje.

.

Izdaleka to mi prošlost maše:

Usred sela majpan* okićeni.

Tko još pamti to djetinjstvo naše,

U zapučku karanfil crveni?

——————–