Ne biste trebali biti tu, toliko poraženi da vam se tijelo obeznani. Ne biste trebali biti u tim životnim dražbama. Ne biste trebali. Bolest se smjestila kraj uzglavlja vašeg tijela, a to je i moje mjesto.

Često se samoj sebi rugala, prstom je kružila u prazno i smijala se. Upravo je to, taj njezin prst u tom savršenom krugu nasmijavao moju majku. Pokazala bi tad svoj stomak i još se više smijala. Vrtjela je prstom oko trbuha i smijala se. Jednostavno i savršeno.

Nisam znao što ju je nasmijavalo, ali mi je bio smiješan njen prst koji se vrtio u zraku. Njen me je smijeh tjerao i da se zaledim. Znao sam da je zamka bila u tome, između to dvoje. I znao sam da s godinama forma postaje moguća, da starost moje majke, koja se činila tako mladom i tako starom u isti mah, tako duboko starom, sa starošću koja joj je padala sve do peta, sve do groba njezinih roditelja, koja je još dublje silazila u nejasnost vlastitih vjerovanja, znao sam da njen prst, stareći, pronalazi idealnu formu koja će postati sasvim njena. Kod moje majke to je bio trbuh, lopta, okrugli kamen, lûk, rak…

Rat, V1 i V2, kuća ti je dignuta u zrak dok si bila u Trgovačkoj školi. Mrtvi svud uokolo, a tvoja obitelj pošteđena. Tvoja majka, tvoja baka, tvoja tetka… Svi su dugo pričali o tom zlokobnom udaru koji je pomeo zidove i odnio krov, dajući privid smislu života već uronjenom u misterije.

Tvoj otac glazbenik, koji se utopio u vlažnim udolinama Balkana i od kojeg si načinila dobroćudnog boga kojeg nismo mogli upoznati, ponekad mi je izazivao mučninu… Ništa, nitko, nijedan čovjek nikada nije mu bio ni do peta. Vjerovala si u njega, očekivala ga, vidjela ga u figurama muškaraca koji bi okrznuli tvoj život. Ali leteće bombe su odnijele sve, većinu fotografija, njegova pisma, sve je izgorjelo. Samo je njegov klarinet izbjegao pokolj. Dala si mi njegovo ime…

Otkucaji tvoga srca prikazuju se na ekranu koji sve umornije promatram, nazirem ravnu crtu, zadnju crtu i prilično se lako navikavam na to. Taj smrtonosni kroki će biti posljednji oblik koji će život napraviti od tebe. Krug se prekinuo i polako se razmotava u ovoj postelji patnje i znoja…

Na tebi, nejasan drhtaj vatre sve do kolanja krvi, potom dolazi prohujala sezona pjesme, svih pjesama koje ću napisati i dalje misleći na tebe i pripremajući se otići, po tragovima koje si ostavila. Od tvoje stare haljine nije ostalo ništa osim spleta tkanina i riječi, a bili smo ljuti protivnici…

Polako se lekcija anatomije bliži kraju, gdje se sve u tebi zapetljava i lebdi i kristalizira, nadaš se da ćeš konačno pobjeći od svog osjećaja za geografiju, ti poznaješ svoje izvore, svoje vodopade, svoja ušća, slivna područja, svoje klisure, svoje bedeme, ali ništa više te ne može zadržati. Približavaš se nekoj drugoj zemlji u koju vidim da oklijevaš kročiti, tražiš točku oslonca koja te umiruje, a od tog prvog izdanka moći ćeš se utješiti i definitivno pristupiti bezbrojnim predjelima o kojima si sanjala da ćeš otići.

Došlo je vrijeme, lađa koja te je nosila puca po svim šavovima i jedini teret koji ćeš položiti je život koji te držao tu nekoliko trenutaka, koje još uvijek dijelim s tobom. Familijarnost više nema razloga za postojanje, obratit ću vam se na vi i vratiti vam dostojanstvo imena majke, protiv kojeg sam se toliko borio.

(Zbirka poezije i pjesama u prozi KADA BUDETE – Daniel Simon, izd. ShuraPublikacije, Opatija 2023., s francuskog prevela Jasna Šamić).

Daniel Simon je belgijski pisac, redatelj, dramaturg i izdavač rođen 1952. godine u Charleroi, Belgija.

Nakon djetinjstva u regiji Bruxellesa, pa u internatu u Gaume, živio je jedno vrijeme u Luxemburgu i radio kao kulturni animator i izdavač, a potom i kao kazališni glumac i animator, te autor scenarija za djecu.

Diplomirao je na Centru za kazališne studije na UCL-u 1986, nastavljajući profesiju novinara i izdavača (sitotisak, tipografija, ofset…) od 1972. do 1995. Od 1990. do 2009. predavao je povijest i filozofiju kazališta na odjelu scenografije na Institutu Saint-Luc u Bruxellesu, i bio suradnik u Centru za sociologiju kazališta Slobodnog sveučilišta u Bruxellesu, voditelj radionica pisanja, predavač, kulturni savjetnik za mnoge udruge i institucije u Belgiji i inozemstvu, redatelj i pisac.

Godine 1986. osnovao je te više godina vodio kazalište Menterie (kazalište za mladu publiku) u Bruxellesu gdje je na scenu postavio i svoju prvu predstavu, “Ventre de papier”, koja je prevedena na više stranih jezika i doživjela mnogo izvedbi.

Bio je umjetnički direktor kazališne kompanije Zygomars (kazalište za mlade u Namuru) od 1995. do 2000.godine, a od 1992. direktor je kazališne kompanije Théâtre Traverse (kazalište za odrasle u Bruxellesu); surađivao je na mnogim umjetničkim i kulturnim projektima u Europi, najviše s Portugalom. Od 2006. godine vodi časopis životnih priča “Je”, od 2011. vodi časopis “Les Feuillets de corde”, dok 2014. osniva izdavačku kuću Traverse. Dobitnik je brojnih nagrada.