Istra ima što pokazati. Ovo je tek priča o slapovima. O dvadeset njih, visokih od tri do trideset metara, sve jedan ljepši od drugog, svaki sa svojim jezercem i postoljem od pjene. Obišli smo ih u deset istarskih dana. Našli su se negdje na putu u sedamdeset kilometara prohodanih kroz oko sto pedeset tisuća koraka. Kad kažem „na putu”, mislim pri tome metaforički na namjeru da se nekamo ide da bi se nekamo stiglo. A noga nas je nosila dalje od standardnih cesti i „puteva”. Kozje staze maštovitih nagiba i promjena smjera, blatni usjeci u udolinama nataložene zemlje, goletne livade s rasijanim gromadama kamenja i slalomskim stazama među snažnim busenjem gorskih trava potočkanih leptirima, skliske ukošene kamene ploče, probijeni prolazi kroz šipražje popločeni stršećim kamenjem i nadsvođeni zelenilom, kamene stepenice, ljestve i kaskade s pomoćnim sajlama i konopima (dobrodošlim za nas podravske planinare). Hvatamo se za korijenje, branimo se od trnja, balansiramo na mokrom kamenju koje na razmaku od jednog koraka čini most preko potoka, osluškujemo zvukove šume, pratimo navigaciju, čitamo tragove, pratimo vrijeme, kako kronološki tako i meteorološki. Tu su prepreke i pravila igre, ali uz oprez i pažnju sve prolazi baš kako je predviđeno, svaku stazu izgazili su godinama deseci tisuća koraka.

Kineske gojzerice izdržavaju sva zlostavljanja, bez pukotina i odljepljivanja, čuvaju noge od pretjeranog znojenja, žuljeva, povremenog gaženja plićinom potoka i drugih nepodopština. Šeširi zaklanjaju sunce kad izostane hladovina borova i bijelih grabova, štapovi pomažu u ravnoteži, ruksaci čuvaju dragocjene zalihe vode i energetskih pločica, pluća zahvaljuju na svježem i vlažnom zraku, ruke su neprestano nemirne i žive, brinu o ravnoteži, svrbeži, o granju koje povremeno smeta i izaziva. Najgore bode Kristova drača koja je u stanju ukrasti i šešir, te povremena neposlušna vitica divlje kupine koja vreba optimiste u kratkim hlačama. A srce i um – oni ćaskaju i krate vrijeme, mrtvačkom ravnodušnošću ignoriraju umor mišića i pobunu gležnjeva, te slave svaki dolazak do nekog još neviđenog slapa. To je ona nagrada za kraj puta koja je nekome samo „obična voda koja pada“, a nekome poput nas avanturista i zanesenjaka, mjesto koje je za taj sudbonosni trenutak prvog dojma nastajalo tisućljetnom čarolijom. Bačva, Zagon, Vela peć, Mala peć, Kotli, Zelenšćak, Grjok, Malenica, Črni puč, Butoniga Mali slap, Butoniga Veli slap, Benkovski slap, Gologorički slap, slap Sopot, slap Butori, Cingarela, dva bezimena slapa na potoku Pećina kod Labina, Zarečki krov i Pazinski krov. Veličanstvenih dvadeset. Iako to nisu svi slapovi Istre, ali nama dovoljno da nam ostanu u trajnom sjećanju.

Kad bih morao izdvojiti favorite izabrao bih Sopot na Švićkom potoku, koji nakon prolaska pod kameni most, postaje dvadeset pet metarski obrušavajući mlaz koji pada u smaragdno zeleno oko na dnu ponora. I mi smo došli na to dno, do jezerca, teško, ali došli smo mu pod noge. Jer ovog ljepotana ne možeš gledati s visoka.

Tu je i Cingarela na rječici Arđili, , koja skače po kamenim kaskadama s tridesetak metara visine, sva pretvorena u živu čipku da bi se konačno zapjenila u svom jezercu i nastavila igru dalje nizvodno. Namučila nas je Cingarela, za nju treba položiti test, kao u nekoj bajci. Ovdje su sajle i konopci bili neminovni, svaki korak odmjeren, strmina jednostavno rečeno – strma. Ali nagrada je proporcionalna uloženom trudu.

Slap i ponor Butori, nevjerojatno mjesto koje bi svakako prisvojio Petar Pan, da slučajno potječe iz ovih krajeva. Iz Jugovskog potoka ruši se desetmetarski slap u jezero u kamenoj zdjeli koju nadvisuje zelenilo gotovo skrivajući nebo. Kratkom uređenom stazom stižemo na dno te udubine. Ovdje leži cijela jedna misterija, a moguće i bajka, za nijansu tamnija od dana kojeg su dodatno zaklonili oblaci. Umirujući šum vode probada povremeno ruganje šojke iz krošnji. Razbacane gromade kamenja i nekoliko prevrnutih stabala prekriveni su debelim tepihom mahovine, osjeća se vlaga i hladnoća. Mjesto je čarobno, mistično, ostavlja dojam od kojeg se povremeno naježi koža. Između dva ogromna drveta koja se nadvijaju nad jezero poput lijane visi uže za skakanje u vodu. Kupače ne vidimo, ali lako je zamisliti da ovdje noću dolaze uživati vile i vilenjaci. Tamnozelena voda iz jezera ne odlazi dalje u neki potok, već na suprotnom kraju jame pada u uski ponor u kojem nema ničega do mračne dubine. Speleolozi su zapisali da je dubina bunara 230 metara. Razlog više da se držimo podalje od bezdana.

I za kraj Pazinski i Zarečki krov na Pazinskom potoku, dva čuda prirodne arhitekture, kao dva brata blizanca. Obrušavaju se u uskom slapu s litica koje nadsvođuju okrugla jezera desetak metara pod sobom, raj za skakače i plivače. Ugledni su i pristojni slapovi. Zarečki krov smo posjetili još jednom, drugi dan nakon jakog olujnog nevremena. Prikupivši sve vode sjevernije od sebe, izgubio je nešto od svoje “smaragdnosti”, ali zablistao je u punoj dvadeset metarskoj širini, stvarajući snažan šum, demonstraciju sile i dodatno strahopoštovanje.

I ostali slapovi koje smo obišli su lijepi, simpatični i neobični. Svaki izazove jedno tiho “Uaaaauuuuu!” pri prvom susretu. Dakle, sasvim dovoljno za zajedničku fotografiju, za sjećanje. Vrijeme je za povratak u Podravinu.