-Tvoj je osmijeh tajanstven poput onog Mona Lise – rekao je Tonino i otvorio sliku na Googlu.

Mona Lisa se smješkala, a Tonino je pričao o pokušajima povjesničara umjetnosti da otkriju o čemu govori taj osmijeh, kakve emocije krije. Upirao je pogled u sliku pa onda u Luciju. Stalno ju je nečem poučavao, izvlačio nešto zanimljivo, širio joj vidike. Nije ga nikad razumjela isprva, ali on je bio uporan u objašnjavanju, i da – ona je bila željna znanja. Školu je napustila u prvom srednje, trgovačke, roditelji su bili sirotinja, teško je bilo uskladiti obveze na selu sa školovanjem u gradu, stariji brat je imao prednost, ta on je muško, i to što je ona u školi više obećavala, što je bila hvaljena, to je bio samo nepotrebni teret, a to što je dugo – kad bi pošla za ovcama – lila suze, čak psovala selo, pružala mu roge, to nikad nitko nije znao, od tada pa nadalje sve što je proživljavala teklo je kako je teklo, uzvodno pa natrag, u neko njeno duboko skriveno grotlo.

-Mislim da razumijem, mislim da si u pravu – odgovorila je Toninu.

Jest, ljudima oko sebe ona je uvijek bila zagonetka. Od poraza sa školovanjem sve što je proživljavala, a proživljavala je žestoko, kružilo je unutar nje nepodijeljeno s ikim. Tuđim očima bio je vidljiv samo osmijeh. To je vrijedilo i za trenutke sreće i za trenutke tuge. Ništa ona nije kalkulirala, nije glumila, to je jednostavno bilo tako.

Za prekidom školovanja slijedilo je bujanje tijela, bujanje ženskosti. Seoski pejzaž dobio je novi intenzitet. Eksplodirale su žuta i crvena boja: bundeve, jaglaci, suncokreti, trešnje, višnje, kupine, makovi, polja divljih makova, nijanse koje ostavljaju bez daha. Pridružuje se sunce koje prži. Tijelo se topi, energija otječe u znoju. I onda se opet vraća. Udari erosa pod grlo i kožu. Ponavljanje istog, psihodelija koja izaziva umor. Pospanost umjesto razbuđivanja. Dolazi noć: modro, srebreno, zrikavci, tišina. Neodoljiva potreba za drugim.

Nitko nije znao za njene žudnje. Nije ih ni ona razumjela dok se na selo iz grada nije vratio Luka. Bila je jesen i bili su trsovi vinove loze i bili su grozdovi muškata žutog i cardinala crvenog. Dogodio se sudar istovjetnih želja i sve se odvijalo vrtoglavo brzo: lijeganje pod pokrov noći, užitak tijela i užitak duše, upoznavanje dvostruke sreće, sklad, sklad, sklad, izmjena zaručničkog prstenja, svadba pored vinograda, Lukina pogibija u prvom ratnom jurišu.

Rat.

Rat.

Rat.

Lucijin je trbuh ipak rastao smireno, malo po malo, s potpunom posvećenošću sebi, a rođenje djeteta bilo je magija koja ne može biti nepopraćena osmijehom. Skrivena od tuđih pogleda Lucija je sina odnijela do Lukinog groba i golo tjelešce položila na grobnu ploču da ga otac osjeti. Ni radost ni bol nisu se izlijevali iz nje da se podijele s drugima, da krik odjekne, da usklik odskoči, da i bol i radost poteknu ka drugom oku, uhu, srcu. Majci bi se ponekad činilo: sad će zaplakati, na rubu oka vidim suze, pa dobro bi bilo da se malo rasplače. Ali ne: suze su nestajale negdje unutra, slijevale se natrag u nepoznato. Majka gleda: suze se povlače. Majka dotiče istraživačkim dodirom: tragova nema. Majka osluškuje napetim sluhom: tišina. Lucija pričala nije nikom. Ni napregnuta osjetila, ni iskrena brižnost nisu mogli prodrijeti u Lucijinu skrovitost i začahurenost.

Spone sa selom pucale su kao što su to nekad htjele zbog školovanja. Makovi više nisu bili onako crveni ni noći modre. Sin je postajao dječak koji treba grad. Majka ih je pokušala zaustaviti, počela je vabiti prosce za Luciju i to je bilo lako izvedivo, ali Lucija se vratila svojoj davnoj averziji prema selu i podastrla priču o baki.

-Čitav njen život bio je obilježen strahopoštovanjem prema mužu gospodaru. I što je bilo kad se razbolio i onemoćao? Sjećaš se kako mu se obraćala kad je nešto tražio? Jadna nevoljo, tako mu se obraćala, jadna nevoljo, jadna nevoljo…

-Pa što?

-To nije samo njena priča. To je tipično za sve brakove ovog sela. Ne želim dolaziti u fazu osvete.

Lucijin osmijeh bio je spokojan. Jad i nevolja združeni u pleonazam nisu dolazili u obzir.

Majka je pokušala još jednom: Moraš ići, kćeri?

Lucija je bila neumoljiva i rječitija no ikad: Moram ići, majko. Bježim. Treba mi zaborav dosadašnjeg života.

I majka je bila neumoljiva: Zaborav? Mislila sam da si preboljela, tvoj osmijeh se vratio…

Majka je ostala bez odgovora, ali Lucija je dijalog nastavila sa sobom: Što je moj osmijeh? Oružje protiv tuge? Briši riječ smrt! Ubij riječ rat! Možda je moj osmijeh usmjeren prema novom da bi ga se umilostivilo? Ej, Novo, pobijedi Staro! Može li tako? Mora. Vidjet ćemo u gradu.

Lucija traži izlaz.

Osmijeh je znak.

Strategije zaborava?

A grad je čekao miran i gostoljubiv. Pružio je Luciji mogućnost da pronađe jeftino podstanarstvo u starom dijelu grada i da lako stupi u kontakt sa ženama koje traže peračice visokih prozora. Naravno, to mirno i lako bilo je mirno i lako po kriterijima za početak nove priče, bila je to zapravo očekivana privremenost, nešto poput preuzimanja uloge u imaginarnom igrokazu Glad: odigrat ćemo, završit će suzama i aplauzom publike, a onda ćemo nastaviti stvarni život… Neočekivano, potrajalo je to bitisanje u podrumskoj rupi i Lucija je prvih mjeseci čak osjećala da je stanarima iznad sebe nekakav štit od miševa i škorpiona u kortilu i da je to zapravo zanimljiva uloga i da je ona može odigrati bez kompleksa i tako će i biti. Rado se uhvatila i sređivanja zapuštene izbe: samoljepivim zidnim tapetama vedrih tonova i motiva razbila je zatvorsku atmosferu, prostirke drečećih boja koje su pokrivale udubljenja na izderanom laminatu zamijenila je ručno tkanom zelenom prostirkom donesenom sa sela, bijelim zavjesama zastrla je prozore, zapravo poluprozore čiji su se rubovi naslanjali na rub pločnika jer stan je s jedne strane izlazio na kortil a s druge se našao na razini ceste, i ove su promjene unijele svježinu u taj podrumski mrak. Udobnost nisu mogle glumatati u skučenom tjesnacu: kreveti su morali biti na kat, stol dimenzija 50 puta 100 morao je biti na raspolaganju za sjeckanje povrća i razvlačenja tijesta i rastvaranje knjiga i bilježnica, sve odjednom ako je bilo nužno, sijalica od sto vati teško se nosila sa sjenama, zračenje prostorije moralo se odvijati kroz mrežu na vratima okrenutim kortilu u koji nije dolazilo ni jedno dijete da bi Marinu pravilo društvo: on je čitav dan bio zatočen među četiri zida najčešće penjući se na svoj, gornji krevet, rastvarajući zavjese i brojeći noge prolaznika u šepanju, u šuljanju, u spoticanju, u rasplesanosti, u trku, u jurnjavi na koturaljkama, i kad je silazio da slaže svoje legiće najprije je svim figuricama skidao noge i proučavao ih kao da rješava nedokučivu zagonetku, a navečer se opet penjao na svoj ležaj i zvao Luciju da mu čita za laku noć jer on još uvijek nije spajao slova u riječ. Ona nikad neće zaboraviti kako mu je jednom čitala priču iz zbirke Danoćev savršeni svijet, onu priču o djevojčici čiji život sliči njihovom i djevojčica je od Djeda Mraza zatražila čudnu želju, a on je poslije toga u školi odgovorio isto što i ona: želim da mi donese Sunce.

A što je donio Djed Mraz?

Puzzle.

Dok je Lucija gledala kako njen dečkić s lakoćom slaže komadićke slagalice pred njenim očima raširila se slika cjelovitog joj života, taj puzzle s teško spoznatljivim dijelovima, to spajanje dobitka i gubitka, sigurnosti i sumnje, šarenila života i suhe pustoši, žar-usne i usne bez pigmenta, majčinskog osmijeha i cerekanja sarkazma, tamnog dima topovske grmljavine i crne boje straha. Kako složiti komadićke takve slagalice? Hoće li se sve zatresti i rasuti nezacjeljivo? Puzzle s pukotinama.

U noći je Lucija sanjala sudaranje timbra svitanja zore na selu i treštavog tona gradskog jutra. Ujutro, budnu, iste slike nisu je napuštale i dok se sudaralo kukurijekanje seoskog pijetla s drndanjem smetlarskog kamiona pod poluprozorom, ona se samoj sebi zaklinjala da će graditi bolji život. Malo pomalo čistila je čitave stanove, uz svoga malog Marina čuvala je i druge dječake, a upuštala se i u njegovanje bespomoćnih starica. Zarada je bila dobra, preselili su se na kat u stančić od pedeset kvadrata i Marin je imao sve uvjete da se razvija onako kako je Lucija željela. Za ispunjenje drugih svojih želja nije bilo mogućnosti: školovanje se moralo zaboraviti za svagda, a muškarci su bili tek mutna predodžba. Imala je zapravo zbunjujuće snove. Jedan san se i ponavljao: crvena i žuta boja komešaju se nabijene energijom, crvena se podaje pohotnom bljesku žute. Ponavljala se i reakcija na san: panika od udara erosa. Budila se mašući glavom lijevo-desno, znojna i uspuhana. Ispuhivala je zrak i onda ga ubrzano gutala natrag. Nije se sjećala da je u snovima bio Luka: možda je iščeznuo zauvijek.

Uvriježilo se pravilo: poslije sna Lucija ne odbija udvarače. A udvarači čitaju znakove. Osmijeh: i hoću i neću. Pogled: uplašena srna. Obrve: skupljanje u grč. Udvarač ustraje usprkos enigmi znakova. Ulaze u haustor. Muški zagrljaj steže i čelo se spušta do Lucijinog. Ona se trese. Prima poljupce zatvorenih usana kao u starim holivudskim filmovima, rukama gura nasrtaje nabrekle muškosti, štiti tijelo podizanjem zaleđene brane: zaboravimo kao da se i nije zbilo. Samo jedan zagrljaj Lucija je doživjela kao sveobuhvatan, onaj koji hoće primiti cijelu nju i dati cijelog sebe, ali nad njim se nadvila Lukina sjena. Tada se vratila kući sa suzom na rubu oka jer taj zagrljaj primiti nije znala. Nije htjela. Nije mogla. Uvijek će ga nositi u sjećanju kao sanjanu utopiju.

Godine su prolazile, a Lucija je ostajala sama sa sinom. Veliko zadovoljstvo bilo je pratiti Marinov napredak. Bio je odlikaš, bio je vrijedan, bio je njen ponos. Kad je stigao do studiranja na strojarstvu, ona je zarađivala pomažući stanarima jednog nebodera. Najdraže joj je bilo ulaziti u stan udovca na petom katu. Zaredale su se kod njega bolesti i operacije i ona je pomalo napustila ostale stanare i posvetila se njemu. Tonino joj za usluge nije uzvraćao samo novcem, bio je on čovjek pametan i drag, raspitivao se za Marina, davao savjete, objašnjavao stvari koje ona nije razumjela, uvodio je u svijet kompjutera, pokazivao nepoznato, pričao o životu. Nije imao djece i kad su jednog dana stigli do njega dvojica njegovih nećaka s molbom da napiše testament i da njih uključi u njega, poslao ih je k vragu, zalupio vratima, uhvatio se za srce i obratio Luciji: udaj se za mene.

Lucija se preispitivala, analizirala, zaključivala, oklijevala, odlučila. Nikad nije bila spokojnija ni sigurnija da čini dobro i svom sinu i sebi. I čovjeku koji će joj pružiti sigurnost. Načula je ogovaranja po stubištu, smiješno joj je bilo nagađanje spava li ona s tim čovjekom koji bi joj otac mogao biti, zapeklo ju je ono lešinarka, čula je priču o ženi koja se od muža dogovorno rastavila da bi se udala za imućnog starca i sanjala njegovu smrt i brzo vraćanje u stari brak, smetala ju je usporedba s neljudskim, ali nadjačalo je ono samopouzdano: to nisam ja. Sa smiješkom je ušla u brak s čovjekom koga pazi i koji pazi nju. Razgovori s njim bili su nastavak prekinutog školovanja, brigu za sina najednom je imala s kim podijeliti, nove nježnosti razgaljivale su dušu, a i Marin ga je zavolio. Već kod preseljenja u Toninov stan ona je čula Marina kako mu kaže: ti si meni kao otac. Bila je to situacija kad je Tonino zaželio da se u uređenju njegova stana osjeti Lucijina ruka, utjecaj njene topline, i ona je za dnevni boravak uređen kao kombinacija klasičnog i modernog naručila okrugli tepih od jute. Podloga ni bež ni žuta nego nešto ljepše i krug pastelnih malih krugova uz rub tepiha zasjali su u sobi poput Sunca i Marin se najprije nasmijao, a potom se izvalio na to Sunce dodatno obasjano sunčevim zrakama što su prodirale kroz visoke prozore i ležeći je mijenjao pozicije jednom šireći ruke, drugi put šireći i ruke i noge i radio je to tako brzo da su se te dvije pozicije ispreplele u jedinstvenu sliku i nastavio je tako ležati i pričati Toninu što je kao mali dečkić tražio od Djeda Mraza. Tonino je brzo otišao do police s knjigama i otvorio jednu stranicu, bez listanja, znajući gdje je to što želi pokazati: vidi, to kako ti ležiš unutar kružnice, nema veze što nema kvadrata – a i on je u mom oku – to je položaj iz ove Leonardove slike, Vitruvijev čovjek. Pričao mu je dalje o zakonima proporcije i radosno objavio: tvoj će život biti ovakav sklad. Lucija je stajala na vratima ponosna na izbor čovjeka za kojeg se udala. Lucija i Tonino, dobro zvuči, govorio je njen unutrašnji glas. I odjednom, iz dubina i daljina izvlačio je davno izgovarano:

sklad,

sklad,

sklad.

Tonino je bacao pogled prema vratima i primijetio da je Lucijin osmijeh drugačiji no inače. Širok. Njegov je osmijeh na to odgovarao:

Zadovoljna žena.

Sretan muž.

Vidi, do jučer nisam ni slutio… a tako je to s nama.

Jedna susjeda, vlasnica dražesnog terijera, uvijek se zaustavljala s njima dvoma u popodnevnim šetnjama. Postajala je svjedok njihove brižnosti i ljudskosti. Odnos je prelazio u prijateljstvo. Kad se susrela samo s Lucijom razgovor je tekao ovako:

-Kako muž?

-Dobro, Tonino je dobro.

-Baš ti je dobar muž.

-Jest, susjeda, dobar je Tonino.

Kad je susrela Tonina samog, veličao je svoju ženu. Volim njenu toplinu i smirenost, govorio je. Kad sam loše kažem u sebi: samo da je gledam.

Nedavno je Lucija posjetila susjedu i iznenadila je neočekivanom pričljivošću. Prvi put otvarala se potpuno.

-Dajte susjeda, recite mi više o Toninu, kakav je vaš odnos – pitala je susjeda.

-Volim njegovu nježnost i brižnost, volim to što izražava osjećaje – rekla je Lucija.

Susjeda je očito bila dobronamjerna i Lucija je nastavila s pričom: ona voli pitati i zna slušati, on uživa da ga se čuje. Njeno prekinuto školovanje s njim se konačno nastavlja. Kad mu je zdravstveno stanje dobro idu zajedno u kino i u kazalište, kod kuće o odgledanom pričaju. Pred njim Lucija izražava svoja viđenja i svoje stavove bez skanjivanja, bez straha pred njegovom učenošću. Lijepo ga je vidjeti i s Marinom, kad dođe za vrijeme studentskih praznika. Prava očinska figura. Marinu, koji nikad nije vidio svog oca. Tonino, koji nikad nije imao djecu.

-Eto, otkrila sam dio sebe – završava priču Lucija.

Susjeda oduševljeno sluša. Tek je izašla iz lošeg braka. Pa kaže:

-Divan ste bračni par. Divan vam je muž.

*

Nekoliko dana prije Svisvetih, u rano jutro, dok su udari groma iz daljine podsjećali na tamu topovske grmljavine, Lucija se s osmijehom pojavila na vratima svoje susjede. Neočekivana. Užurbana. Smetena.

-Susjeda… ovaj… znate… moram nekoliko dana… ostaviti Tonina samog. Možete li, povremeno, provjeriti treba li mu nešto?

I ranije se susjedi znalo učiniti kako je Lucijin osmijeh zagonetan, ali sad je osjetila kako je u neskladu s pogledom i kad bi znala to opisati možda bi rekla: osmijeh koji traje nepomičan, pogled koji bludi po bespuću. Tako nekako joj se učinilo i od težine tog nesuglasja uplašile su joj se i usne i jezik i nepce i jedva je kroz zube protisnula:

-Naravno, draga… za vašeg muža sve… samo… kamo ćete po ovom vremenu?

Nalet odgovora natmurio se više no nebo, opalio žešće no grom:

-Idem na selo, mužu na grob.

I rastegla se jeka: mužu na grob… mužu na grob… mužu na grob…