U ovoj knjizi kritičkih ogleda i drugih tekstova polazim od analize i opisa nekih poetičkih obilježja suvremene poezije na primjerima autora koji žive i rade u Hrvatskoj kao i široj, kao što se sada najčešće prostorno označava, regiji. Njihovi pjesnički radovi po svojim osnovnim značajkama, kako su ovdje opisane i razložene, kao i najčešće u kritici već verificiranoj književnoj kvaliteti, iznova su me potaknuli da pokušam razmotriti na koji su način nadograđivali, osporavali i/ili razgrađivali poetičke okvire i postulate. Upravo zbog potonjeg moglo bi se bez imalo pretjerivanja reći da predstavljaju jedan od najzanimljivijih, a po mnogo čemu možda i najvrjednijih mogućih segmenta novije nacionalne i regionalne literarne produkcije. Taj segment, u ovom predstavljanju, također odmah indicira da je uzet jedan snop pjesničkih ostvarenja, koji stoga u kritičkom opisu radova pojedinih autora/ica ne može biti reprezentativan na širem književnom planu niti se želi uspostaviti kao konačan, nego sam naprotiv jedino nastojao iz drugog kuta osvijetliti neke poetičke postupke i subjektivne/autorske interese. Prije svega, išao sam za otvaranjem novih čitanja njihove poezije kao prešutnim nagovorom da je u poeziji moguće iznova razabrati ono, rekao bih prečesto mistificirano mjesto razlike, njegovo kako i zašto. Jer, čini se da nam je to naprosto i dalje nužno ne samo zbog potpunijeg shvaćanja rada poezije – i posljedičnog i/ili simultanog prepuštanja njenim učincima u čitavom potencijalnom rasponu od su-doživljavanja do su-djelovanja – već i zbog eventualnog ukazivanja na drugačije, dakle uvijek potrebne pristupe poeziji koja se ovdje piše i objavljuje. (Uvodna bilješka)

Ova knjiga Miloša Đurđevića nesumnjivo se pokazuje u nužnosti očuvanja mogućnosti poetskoga kazivanja danas kad je briga za jezik iznimno važna za egzistencijalnu usmjerenost izvan redukcije na moć tehnosfere. Njegova kritičko-esejistička analiza pokazuje suverenu upućenost u stanje suvremene hrvatske poezije i one u regionalnome okružju uz suptilno prepoznavanje drukčijeg razumijevanja pozicije pjesništva danas. Stoga je ova knjiga istodobno kako joj kazuje sam naslov autentičan drugi pogled u mrežu specifičnoga estetskoga iskustva koje nam donosi čitanje poezije u hermeneutičkome ključu Đurđevićevih uvida. Autor pristupa izabranim pjesnicima, istodobno kao rafinirani znalac njihova opusa, odnosa između teksta i medijski posredovane zbilje, te zadaće koju naposljetku pjesništvo nastoji u ovo doba tehničke vizualizacije svijeta očuvati kao zalog istinskoga kazivanja. Pogledajmo što i kako Đurđević otvara kao problem u kritičkome razumijevanju i vrednovanju poetičkih sklopova u trijadi modernizma-neoavangarde-postmodernizma.

Ponajprije, pojam Drugoga i drugosti ne samo da je odredio suvremenu filozofiju i književnost, već i cjelokupni hologram nove kulture druge polovine 20. stoljeća u Europi i svijetu uopće. Ključni pojam drugosti kao razlike izveden je u etičkoj bezuvjetnosti ideje nesvodivosti onog što nadilazi metafizički subjekt i supstanciju od Descartesa do Hegela i u istinskome je smislu riječ o rastakanju, razgradnji i rastemeljenju svekolike logocentrične strukture zapadnjačkoga mišljenja. Mislioci koji otvaraju novi horizont kao drukčije shvaćanje Drugoga ne polazeći više od njegove razlike spram logike i ontologije zasnovane na konceptu cogita i subjekta, već iz područja ne-određenosti i ne-utemeljenosti onog što pripada razlici kao takvoj, a ne pukoj negaciji identiteta, su Emmanuel Lévinas i Jacques Derrida u sklopu francuskoga poststrukturalizma. Druga orijentacija oko istog problema kritike metafizike Zapada su mislioci na tragu Husserlove fenomenologije poput Bernharda Waldenfelsa i njegove responzivne postfenomenologije Drugoga u smislu otvorenosti spram nesvodive biti stranca-tuđinca u doba fluidnih identiteta. Sve što pogađa traganje suvremene filozofije za drukčijim mogućnostima mišljenja i kazivanja svjedoči sudbina poetičkoga i poetskoga u razdoblju od 1960ih do danas. Zato je knjiga Miloša Đurđevića uistinu pokušaj da se diskurzivno, analitički i dijaloški nastoji ponuditi mogućnost svega onog što ima ne samo rubni karakter, kao manjinsko svjedočenje otpora i politike Drugoga, razmještenost i raskorijenjenost u biti suvremene egzistencije koju još uvijek, unatoč videocentrizmu tehnosfere, određuje vladavina Jezika kao mišljenja, razumiievanja svijeta i onog što je unatoč komunikacijske transparencije današnjih društvenih mreža krajnje apartno, gotovo postulatom bez zbiljske moći, naime dijaloškom otvorenošću samoga života. Jezik mu upravo podaruje najviše mogućnosti i ujedno ga razara svojom upregnutošću u jaram ideologijsko-političke ništavnosti. Samo iz tog vidokruga može se opravdati uvrštenje kritičkoga teksta o Sesardićevu plaidoyeru za legitimnost i opravdanje političkog desničarstva danas, jer je posrijedi ono što izvan binarnoga koda poetičkoga-poetskoga na radikalan način pokazuje da Drugi i njegova „mistifikacija“ kao ranjivoga i izloženoga retoričkome i zbiljskome nasilju od dominantne kulture Represije ima i „drugo lice“. A to je ono koje danas provodi u praksi ničeanski kazano ressentiment globalne i lokalne nacionalne konzervativne revolucije.

Đurđević je, ipak, primarno poetičko-poetski svjedok propitivanja stanja s odnosom između jezika i pjevanja kao uspostavljanja jedne vrste tekstualne korelacije između onog što pripada formalno modernizmu i postmodernizmu, da bi se moglo vidjeti kako iz drugoga pogleda stvari ne stoje posve drukčije s rangom poetske vrsnosti, već stoje tako da Drugome podaruju njegovu polifoniju i policentričnost, njegovu fukoovski kazano heterotopiju. Čini mi se da su dva pjesnika i jedna pjesnikinja pritom u ovoj knjizi paradigmatski slučajevi Đurđevićeve diskurzivno-analitičko-dijaloške metode čitanja tekstova iz ove perspektive drugosti/razlike u nastojanju stvaranja distancije i blizine s onim što ih povezuje s tzv. dominantnim strujanjem u poetskoj vrtoglavici suvremenosti od uvjetno pozicija koje zauzimaju Josip Sever i Danijel Dragojević kao temeljna ishodišta hrvatske poezije druge polovice 20. stoljeća uopće. To su Mario Suško, Miodrag Stojević i Gordana Benić. U produbljenim čitanjima njihovih pjesničkih zbirki Đurđević pronalazi tragove „suptilnoga hermetizma“ (Suško), „poetičkog spoznajnoga gnosticizma“ (Stojević) i „borgesijansko-oniričkoga okvira o svijetu“. Nije stvar ni u kakvoj uspostavljenosti novoga kanona koji bi preferirao pod svaku cijenu sve tri razlomljene strukture i rastemeljene kategorije poetičko-poetske tvorbe Jezika kao upravo tog neodredljivoga drugoga pogleda koji zahtijeva ne više subverziju Teksta, već ustrajno traganje kao experimentum mundi za svijetom koji izmiče Jeziku i postaje slikovna projekcija kaosa i entropije. Uostalom, u razgovorima o poetičkome i poeziji, o razlici mišljenja o poeziji i samoga pjesničkoga kazivanja u ovom složenome prostoru dokidanja granica između visoke i masovne kulture, Miloš Đurđević jasno pokazuje da je pristajanje uz ono „novo“ nemoguć projekt. Zato i isklizava u bezdan ukoliko nije pritom uočeno ono ključno uopće za naš egzistencijalno-temporalni položaj u svijetu. To je, po mojem sudu, najvažnije mjesto Drugoga pogleda. Otuda valja čitati sve Đurđevićeve oglede, njegova vrednovanja i izbore, njegove antologičarske projekte i njegovu pripadnost svojem vremenu na posve izdvojen način smjernoga svjedoka i kritičara s ugođenim okom na ono najsuptilnije i najšokantnije, istodobno zagonetno i bljeskovito otvaranje mogućnosti druge i drukčije misije poezije od one koju zagovaraju pristalice teorije jezika u misaonome kodu Heideggera ili Wittgensteina: da jezik govori i da je jezik skup jezičnih igara (Sprachspiele, language games). Evo, kako to Đurđević iskazuje:

„…poezija se nikad do kraja ne poklapa s jezikom, uvijek postoji neki razmak ili jaz između jezika i poezije, postoje pukotine u jeziku i možda upravo taj razmak, te pukotine daju višak značenja poeziji kako bi uopće funkcionirala i zadržala svoje zasebno mjesto u radu jezika.“ (str. 111)

Knjiga kritičkih ogleda Miloša Đurđevića važan je književni događaj u analizi recentne književne produkcije u nas, a osobito je poticajno što kao pjesnik i antologičar autor ove knjige podaruje izabranim pjesnicima mogućnost dijaloške otvorenosti s onim što u njihovim tekstovima ima dodatno značenje, onaj višak imaginarnoga kojeg samo suptilna interpretacija dovodi na vidjelo.