Neki dan je u Hatzovoj ulici u zagrebačkom Parku rock’n’rolla postavljena, na žalost ne onako svečano kako bi to bilo primjereno, velika crvenkasta bista ikone novog vala Johnnyja Štulića. Bista je rad legendarnog glazbenika i kipara Borisa Leinera, čuvenog bubnjara Azre a kasnije i drugih važnih bendova. To dakako nije prvi kiparski portret Štulića kojeg je Leiner napravio, ali je svakako portretistički zreo i pogođen. Njezino postavljanje ove, od doba novog vala bespućima svemira udaljene 2024. godine, vjerojatno je jedinim mogući povratak Johnnyja Štulića u našu svakodnevnu postapokaliptičnu fiziku. Metafizički pak Johnnyjeva statua nedaleko centra grada ima posve apostofijski karakter u onom gotovo klasičnom smislu. Naime, apostrof je u staroj grčkoj literaturi forma obraćanja onome koga nema, koji ne nestao, koji je nedostupan. Apostrof se, baš poput ove biste, okreče od neposrednosti i obraćajući se nedostupnom idealu, samom bogu kojeg smo prethodno izgnali i učinili egzistencijalno nedohvatljivim. Prisjetimo se prigodno čuvenog apostrofa: „..s prijestolja me sruši, u crne tamnice obori…” kojeg je ispjevao Silvije Strahimir Kranjčević u svojoj pjesmi o prolaznosti i razmislimo o tome zašto je povratak Johnnyja Štulića u Zagreb tek portativni a ne stvaran.

Marijan Grakalić