Najinventivnije i najzanimljivije u tekstu analitičkog američkoga neurofilozofa Daniela Denetta, Kognitivni kotači: problem okvira AI, objavljenog u časopisu Europski glasnik, br. 28/2023. jest njegov naslov i u njemu vodeća sintagma-pojam. Kako to plastični um ili samosvijest čovjeka postupa ako ga se nastoji slikovno povezati s kotačima? Kotači se okreću. Njihovi okretaji uvijek se zbivaju u nekom okviru, odnosno u matrici ili obrascu mišljenja. Mehanički kotači bicikla limitirani su ograničenom brzinom svojih pedala i navrtanja i ovisni od mase i energije rada nogu tog-i-tog biciklista. Ovdje je riječ o odnosu između prirode i tehnike kroz tjelesnu konfiguraciju vozača bicikla koji ne može poput brzonoga Ahileja prestići sporu kornjaču pod uvjetom da se oklopna životinja vozi na električnome romobilu 70 km/h i onako posprdno maše homerskome heroju iz 1000 bitaka pod Trojom od kojih mu je 1001. došla pete. Tehnika je produžetak tijela drugim sredstvima i bicikl je ovdje baš uzoran primjer.

No, mehanička tehnologija reprodukcije već računa s ubrzanjem motora koji pokreće stroj s čeličnim kotačima lokomotive što čovjeka čini suvišnim i potrebnim kao nadzornikom ili upravljačem strojem koji još nije dospio na razinu automatskoga kognitivnog kotača, već je na razini poluautomatike. Početak onog što Denett naziva kognitivnim kotačima unutar okvira djelovanja umjetne inteligencije jest računalna inteligencija unutar svemirske letjelice npr. Apollo 11 kojom se ne upravlja u potpunosti sa zemlje iz NASE, već je riječ o korelaciji navigacije između zapovjednoga stožera u Houstonu i samovođenja letjelice uz pomoć inteligencije astronauta koji u rizičnim situacijama po misiju slijetanja na Mjesec donose samostalne odluke bez upliva izvana. No, ovo još nije apsolutna samosvijest tehnosfere. Stoga kognitivni kotači pod vodstvom AI nisu dospjeli do stadija autopoiesisa. Autonomnost objekta biva djelotvorna tek kada stvar mišljenja postane stvar koja misli računajući-planirajući-konstruirajući događaje s pomoću vizualizacije upravo tih famoznih kognitivnih kotača Drugoga-neljudskoga-umjetnoga. Ipak, ne zanima me u ovom slučaju Denettova argumentacija o koristi i šteti robota za budući život čovjeka i to onih koji su krajnje inteligentni i ne griješe fatalno u procjenama situacije, npr. u programu svojih operacija tako da umjesto da nam donesu pivo iz hladnjaka aktiviraju mobitelom plastični eksploziv pod bolničkim vozilom parkiranim uz susjedovu dvokatnicu s kućnim patuljciima i slatko-krvoločnim dobermanima u labirintu neobaroknoga arboretuma. Zanima me samo zašto baš „kotači“, a ne monolit-megalit, zašto ne kvadrati i piramide, već baš kugloidna pokretala koja spajaju ono kozmičko i ono prirodno s onim tehnološkim?

Budisti svih profila spominju velika kola bitka, a Nietzsche zacijelo ima u vidu pojam kruga i kruženja kad govori o vječnome vraćanju jednakoga. Kotači u bilo kojem neuro-kognitivnome obliku zrcalna su slika ideje kretanja u smislu ponavljanja i vječne novosti bitka. Jer kotači se okreću, svaki kružni oblik odgovara ideji beskonačne vrtnje. Kretanje kroz prostor kao ubrzavanje tehnike, tehnologije i tehnosfere samo je transformacija i metamorfoza pra-forme onog pra-kretanja, govoreći metafizički, platonski. Ali, kretanje koje se kroz ideju kognitivnih kotača pojavljuje u ideji umjetne inteligencije ili tehnosfere ne može bez uvjeta mogućnosti kretanja, a to je čisti um ili ideja koja ne stoji ni iza kretanja u krugu niti je unutar, ni transcendencija niti imanencija, već je posrijedi kontingentna nužnost koja povezuje kotače, kola i sfere u interplanetarnome događaju sinteze kruga i beskonačnoga pravca kroz ono što beskonačnom brzinom linearno odlazi u beskonačni prostor poput onog tajnovitoga oblika nalik nebeskoj transverzali ili cigari koji su havajski prastanovnici nazivali Oumuamua. Upravo je taj Oumuamua 2017. godine projurio pokraj Sunca i Zemlje: objekt dug 400 metara jurio je brzinom od 64.000 km/h, a konvencionalno je objašnjenje da je riječ odlomljenom komadu udaljenoga planeta. Ipak, postoje danas vjerodostojni astrofizikalni dokazi da je riječ o letjelici podrijetla izvan Sunčeva sustava koja nadilazi naše znanje o fizici onkraj Einsteinovih formula iz opće teorije relativnosti.

Zašto, dakle, ne bismo tehnosferu usmjerili spram kognitivnih ne-kotača, spram Oamuamue koja se ne vrti oko svoje osi poput Zarathustrine sjene vječnoga plesača nalik sufijskim misticima u mahnitome kruženju, već prelijeće sve granice postojećih zakonitosti svemira?

        Zašto?