Odgovor na pitanje o razlozima debakla nije u obrani, nego u napadu.
Tri šanse koje su naprosto morale biti realizirane, Mayerova, Stanišićeva i Petkovićev elver, svjedočanstvo su posvemašnje dekoncentracije. Toj je pometenosti uzrok strah od protivnika. Taj strah plod je nepripremljenosti ekipe. Uslijed te nepripremljenosti Mayer s par metara ne pogađa sedam metara gola, nego puca u vanjski dio mreže, Stanišić sa šest, sedam metara usred gužve puca po zemlji, a Petkovića golman po drugi put čita. I sve te tri šanse pokazuju jedno te isto: paniku.
Zbog nje igrači koji to rade svakog tjedna, Gvardiol i Kovačić, pače pod većim pritiskom presinga timova Premiershipa, nisu u stanju uz Modrića i Brozovića iznijeti loptu cijelo jedno poluvrijeme na protivničku polovinu terena.
Da je to dva, tri puta učinjeno, Španjolci bi imali silan problem rekonceptualizirati igru. Jer, očito je da je taj presing bio temelj koncepta. Zašto? Zato što su znali s kim imaju posla: očito im je bilo jasno da nas od početka ne treba respektirati, pa će se sav hrvatski renome rasplinuti.
Ali zašto igrači koji igraju u najboljim klubovima i ligama svijeta nisu u stanju iznijeti loptu iz svoga šesnaesterca?
Zato jer ih Dalić nije znao pripremiti za utakmicu, a priprema za ovu utakmicu podrazumijevala je samo jedno: suočiti se s kompleksom imena Španjolska, i shvatiti da će se igrati onako kako danas igraju svi klubovi i reprezentacije svijeta: ne, nije to presing, to je stalna igra na cjelini terena. I ne, nije nedostatak znanja ni snage znati osigurati protiv protivnika koji vas pokušava stjerati u vaših 16 metara: Manchester City to je napravio Realu, pa je Real otišao dalje, do kraja.
Naprosto je nevjerojatno da s istim tim igračima Manchester Cityja, Reala i drugih vrhunskih klubova Dalić ne zna pripremiti igru na kakvu je i Ancelotti morao pristati i pripremiti Real.
U toj pogubljenosti uslijed respekta spram ekipe koja nam je uvalila šest komada, bez ikakve priprave za početni španjolski pritisak do našeg peterca, igrali smo u psihozi koju priznaje i Stanišić, kazavši da sve da se igralo tri dana ne bismo dali gol.
Obrane mogu biti šuplje, ali što onda, tko kaže da mora biti 6:0, dobro je i 6:4 kao u onoj suludoj utakmici Jugoslavije i Rumunjske.
Samo, kako da daš gol kad igraš s osjećajem da ti samo Bog može pomoći, jer autonomija ovozemne realnosti u liku selektora ne zna što činiti kad su po tri protivnička igrača na svakom našem koji je u posjedu lopte.
Taj izostanak sustava najvidljiviji je bio ulaskom Perišića: nema tu igre i uigranosti, tu je nastupio voluntarizam autoriteta seniora.
Kad bih bio zločest mogao bih izvesti nedostatak samopouzdanja iz prisile poniznosti. Bit ću dobronamjeran pa pretpostaviti da i Španjolci kao katolici nisu lišeni klasičnih ni teoloških krjeposti, ali iz nekog razloga njihova samosvijest nije okrnjena čistoćom vjere.
Nama bi bilo bolje da shvatimo nogomet kao alegoriju rata, jer tu se samo o tome i radi, o osvajanju terena i konačnom ulasku kroz vrata protivnika – da sada ne interpretiram gol kao ekstazu uslijed penetriranja u ono najčuvanije protivničke strane – pa bi u ratu možda trebalo njegovati kult hrabrosti, a ne bogobojaznog fatalizma.
Kako naši navijači vele: U boj za narod svoj!, jer o tome se na tim prvenstvima, ruku na srce, simbolički jedino i radi.
Zlatko Dalić je naš najuspješniji selektor i što god da se desi u Njemačkoj to će i ostati. Ni malo se ne smije umanjiti njegov uspjeh i značaj.
Upravo zato od njega imamo pravo očekivati da zna ono što svaki kibic zna: nogomet je danas totalni rat. Linija bojišnice je svih 90 minuta cijeli teren, ako je moguće tvoj šesnaesterac. Ne pripremiti se na takav rat, znači doći na bojno polje razoružan, bez strategije i taktike.
Tako se rat ne može dobiti ni protiv Albanaca.
Pitajte Srbe.