.

.

Postoji zamjetan broj vrlo ambicioznih ljudi, no među njima jedva je trećina (uz popust) istinski zanimljivih. Frapantno je kako se ljudi uporno guraju u kalup, kako žele nekome sličiti, kako su voljni imitirati, od banalnih detalja nečijeg imagea, do fotografskih poza, izjava, deklariranih stavova, do stila života, kakav uglavnom ne mogu dugo izdržati. Što se poezije i fotografije , slikarstva i kiparenja tiče, to pomalo prelazi u pošast: jedan trend i model raubaju se do dosade, igra se ziheraški, na natječaje i smotre šalju se istovjetni radovi, bez želje za iskušavanjem i rizikom, bez kreativne slobode. Nagrade i pohvale su ultimativne, eksperiment i samorazvoj u stotom su planu ili naprosto nigdje.Olako si autori dodjeljuju predikat “književnik” “pjesnik”, “umjetnik”, jer kriteriji zapravo i ne postoje.

Imponiraju nam ležerni ljudi, samosvojni, koji slijede vlastitu zvijezdu. Ako k tome imaju barem onu pristojnu, nužnu crtu samokritičnosti, još su simpatičniji i perspektivniji. Ako ne dociraju (fraziraju) o stvarima koje do kraja ne razumiju, ne daju savjete o zanatu koji nisu do kraja savladali, ako se ne “obeznanjuju”(divno, krasno, jedinstveno, genijalno, prekrasno) pred osrednjim uratcima ljudi iz svoje ciljane skupine, za njih još i ima neke nade. Loše je hobizam proglašavati umjetničkom praksom, podastirati broj objavljenih sveščica umjesto razumne procjene napretka. Još je lošije kič i klišeje preuzete iz zabavne glazbe, estrade i pučkih veselica, utrpavati u poeziju, ne čitati ništa ili minimalno, ne uspoređivati se u realnoj konkurenciji, već tražiti izmišljene niše i izvan literarne razloge pjesmopjevanja. Uglavnom ih i nalaze, kao što je i očekivano.

Svaki Cigo svoga konja hvali, pa i amaterske udruge hvale svoje favorite, no tu najčešće ipak vrijedi (oprostite moj francuski) ona fina srpska uzrečica da “ne j++be lep nego uporan” pa najuporniji i nose doma trofeje, s marginalnih književnih događaja i lokalnih smotri, duboko uvjereni da je to dokaz nekakve izvrsnosti. Ta zaista rasklimana i naklepana scena na kraju dođe do toga, da i među kandidatima za uglednu književnu nagradu, stjecajem okolnosti, u jednoj godišnjoj rundi ( ne kao opće pravilo!) zapravo nema ni jednog pravog, predestiniranog, “čistokrvnog” pjesnika. Zapravo, postoji jedan, no tako zapetljan u egzistencijalne konce, da mu za pisanje ne preostaje dovoljno snage i vremena, što će se valjda regulirati, u interesu njegove osebujne poezije.

Ostalo stoji ovako: solidne su to zbirke, ali nisu ključne ni neophodne. Načitani su pjesnici (i uz to još znanstvenici, prozaisti i zanatlije) ali nisu nadahnuti, ne zanose, ne oduševljavaju, ne šire granice ničega, ne dižu ljestvicu. Suhoparnost, korektnost, pomodni kroj, trijumfiraju nad osjećajnošću. Lirizam, ah, to je kao neka autoimuna bolest, koje se pjesnici /kinje vrlo ozbiljno čuvaju. Ne daj Bože, da bi bili “staromodni”, pa iznjedrili neku pjesmu koja se od prve može upamtiti! Pa, ne piše se valjda radi publike, već radi nagrade i književne slave, a nekima od percipiranih priznajemo pri tom i nevjerojatnu ustrajnost! Stječe se dojam da je poezija prilično posramljena, kad je ovako seciraju, razlože i izlože, ne dajući da obuče svoje maštovite krpice i smione kombinacije kao što se to moglo tamo negdje, sredinom prošlog stoljeća. Čini mi se da je svračjih gnijezda i “plijena” tada bilo manje, a razbarušenih pjesnika punih elana više, no moguće je da stvari vidim pristrano.

I što sam ono htjela reći? Da, nagradu uvijek netko dobije, jer mora dobiti, godina se prevrne, pa je dobije netko drugi. Nisu te stvari presudne, već napredak poezije u globalu, jedrina jezika, kvota novoskovanih slika, dometi i zvonjava s visokog brijega, koja budi usnulu pokrajinu. I vražja čistina, sve se na njoj vidi, do te mjera da vjetruša s visine malog helikoptera, uoči i zgrabi zeca ili poljskoga miša, u sekundi. Dođe čovjeku nekako žao, nakon pola stoljeća pribivanja u slovu, da si mora prevesti nešto za svoje potrebe, ako želi obrok dobre poezije. Pa, prionimo. Možda još nije kasno da se negdje desi malo pjesničko čudo, koje će poboljšati klimu vremena i dati nam da slobodnije dišemo!

Mudrače stari, mučiš me na početku i kraju jednako: “Ako se nešto crni, to su samo slova, ko tragovi zeca što čudom spasio se”. (Brodski)

.

20. lipnja 2024.Flora Green