Kad dođe taj dan, Dan antifašističke borbe, onda se s pravom posegne za fotografijom Stjepana Filipovića. I ja sam to činio puno puta i sa svojim prijateljem, Dražen Rajkovićem, razgovarao o njegovom rođaku, heroju.

Rijetko se, ili nikako, sjetimo druge fascinantne fotografije: crnogorskog partizana i partijca Ljuba Čupića kojeg četnici u Nikšiću odvode na strijeljanje, niti dva tjedna prije nego što će ista vojska na sjeveru pogubiti Filipovića.

Pri odlasku na streljanje Ćupić se zaustavlja lancima svezanih ruku, i gleda u objektiv neshvatljivim pogledom, osmijehom i izrazom lica čovjeka za kojega nitko na ovom svijetu ne može kazati što je u tom trenutku mislio i osjećao: lako bi bilo kazati da Ćupić zna da je pitanje trenutka kad će umrijeti, ali da je barem imao za što živjeti, da je to jedna od onih smrti koja nadživljuje ubojice, može se mistično ponavljati kein Leben ohne Tod, kein Tod ohne Leben, ali ni jedno od tih i takvih tumačenja ni sva ona zajedno ne mogu objasniti to čudo koje je pred nama: rekao bi čovjek da smo tu gotovo u nekom religijskom ambijentu, da tu čovjek prinoseći sebe kao žrtvu svojom smrću otkupljuje život čovječanstva, no sve su to olaka, oprobana razmišljanja u jednoj tradiciji podučenog uma. Ništa ne može objasniti izraz lica Ljuba Čupića.

Postoji čudo koje se naprosto rađa iz realiteta.

Ovo je primjer takvog čuda.

Bez njega naš svijet, ljudski svijet, ne bi bio moguć.

I to je sasvim ljudsko čudo, čudo ljudskog lica.

Vjerojatno stoga tako nesmotreno prolazimo pored njega, ne zapažamo ga, i ne zastajemo kao pred ikonama, nerukotvorenim ili popkulturnim.

Mada, kad se čovjek zagleda u nj, ne može prestati gledati.

Ljubo, hvala! To je jedino što ja moguć reći.