Putopisna priča iz putopisa USUSRET VENERI IZNOVA putovanje do Visa, nagrađena prvom nagradom stručnog suda za Hrvatski književni putopis na 15. danima Franje Horvata Kiša 2021. godine

Iako je Murter otok kojeg valja uvijek iznova posjetiti zbog doista puno razloga, pri spomenu njegova imena prva mi je asocijacija ljupko mjestašce Betina na sjeveroistočnoj strani otoka, druga minijaturni arhipelag, skup otočića, hridi i prolaza oko Arte vele. Niskim reljefom otoka dominira brdo Raduč. Usprkos male visine, svega 125 metara, s vidikovca se pruža nezaboravan pogled na cijeli otok, Kornate – prekomorski posjed Murterana i gorostasni planinski lanac Dinarida što se uzdižu nad morem gotovo cijelom istočnom obalom Jadrana. Ovdje ih doduše od mora razdvaja južni kraj plodne široke zaravani Ravni Kotari što su se protegnuli istoimenim poluotokom do rijeke Krke. Ali vratit će se Dinaridi moru u svoj svojoj surovoj ljepoti kakvih pedesetak kilometra južnije.

Murter od kopna dijeli uski, ali plovni, Murterski kanal. U njegovom najužem dijelu, Murterskom tjesnacu, usred naselja primjerenog imena Tisno kanal je širok svega 80 metara. Zbog kanala Tisno se razvilo u jedno od nekoliko mjesta na Jadranu smještenih jednom nogom na otoku, a drugom na obali kontinenta s kojim ga povezuje pokretni most. Sjeverozapadno od mosta kanal je plići i njime prema Betini mogu ploviti brodovi do 6 metra gaza. Prilazeći Betini s te strane već iz daljine otvara se pogled na njezin čudesan šarm. Smjestila se u uvali čiji ulaz podsjeća na otvorena usta po čemu je vjerojatno i dobila ime. Jer bet na staro Keltskom znači usta. Da je srednjevjekovna Betina nastala u davnini na pomno odabranom mjestu govore sačuvani tragovi rimskih ljetnikovca u njezinoj okolini. Središnji mjesni trg Na moru okružen autentičnim kamenim kućama, kalama, škverovima kao da se preko lučice načičkane jarbolima s namotanim latinskim jedrima na dugačkoj lantini sprema zaći u more. Tu sliku očuvane davnine upotpunjuje barokna župna crkva svetog Franje koja bdije nad romantičnom Betinom, arhitektonski i urbanistički uobličenoj prema ljudskim potrebama, očuvanoj do danas gotovo u cijelosti. Osim po staroj gradskoj jezgri Betina je čuvena i po svojoj brodogradnji tradicijskih drvenih brodova s latinskim jidrima – gajetama i leutima. Uz brodogradnju kao u kompletu ide i Prezentacijski centar Betinske brodogradnje s muzejom u kome je četrdesetak gajeta i leuta, lijepih poput Barbare iz Slamnigove pjesme; Barbara bješe bijela boka Barbara bješe čvrsta, Barbara bješe naša dika Barbara, Barbara lijepa ko slika, izloženih u njihovom prirodnom okruženju – na vezu uz rivu. Tokom ljeta ova betinska flota sudjeluje na regatama latinskih jedara koje se održavaju uzduž obale. Bijela jedra i bijela bedra, pjeva Slamnig o jedrilju naših starih. A Murterska regata, znakovita imena Regata za dušu i tilo, melem je u ovo 5G doba i za učesnike i za gledaoce.

Kako Plavi, Aldo i ja plovimo s vanjske strane Murtera odlučimo dvije ćemo noći prespavati u Svetom Nikoli, ljupkoj vali na jugozapadnoj strani otoka, vezani krmama na molo u njezinom dnu. U njoj more do samog kraja ima popriličnu dubinu, a kako nema muringa za siguran vez treba ispustiti dosta sidrenjaka. Stari kameni mol što se ispružio poprijeko vale, od zapadne, strmije strane, sazdane od negostoljubivih i prijetećih grota, završava prije nego će doseći djelomice podzidanu istočnu obalu, koju krasi betonirano kupalište. Ostavljeni prolaz, širok tek toliko da se dvije barke mogu mimoići, vodi u dva minijaturna i plitka mandrača u kojima barke posve sigurne, vežu ribari iz susjednih Jezera i kuća koje od nedavno niču u uvali i uz makadamski put što vodi do Jezera, obližnjeg mjesta na drugoj strani otoka. Vala je pri svom kraju toliko uska da se s jedne na drugu obalu može nabaciti kamenom. U toj otočnoj idili kao šaka na oko djeluju betonska i ciglena zdanja što su s tri strane okružila ubavu i skromnu crkvicu svetog Nikole iz 15. stoljeća. Crkvicu nalik ovoj viđam posvuda po otocima i obali kopna. No nigdje nisam vidio da je novovjekovna katnica s apartmanima, neprimjereno velika prostoru sagrađena tik uz crkvicu. Pa ova ostavlja dojam da prijeti izgurati u more tu ubavu, svježe u bijelo oličenu crkvicu, sa zvonikom na jednostruku preslicu nad skromnim portalom i još skromnijom okućnicom. Veliko četverokrako sidro, pomalo nalik onim a što ih ribari zovu mačak, svo ruzivano, izvađeno iz mora tko zna kada, primitivan križ od oblica crnike – primorskog hrasta, spomen ploča i nešto grmolikog cvijeća oplemenjuju plato pred crkvicom podsjećajući da se usprkos devastaciji o ovoj kulturno povijesnoj baštini ipak netko stara. Kako je Sveti Nikola, nebeski zaštitnik pomoraca ali i djece zamalo bezbroj crkvica po obali posvećeno je njemu, a i podosta otočića i hridi nose njegovo ime. Kupit ću sviću svetome Niki, ako se spasimo Barbara i ja e tutti quanti in compagnia, zaziva stari maritimo svetog Nikolu u pjesmi Barbara. Meni najljepšoj pjesmi ispjevanoj o jednom brodu.

Drugi dan usprkos suncu i žezi odlučimo otići u Jezera. Pješice naravno. Treba popuniti brodske zalihe spize, sjesti na koju od terasa uz more, uživati u pogledu i ugođaju ljetnog muvinga i mrzloj pivi iz špine.

Jezera su mjesto na strani okrenutoj obali kontinenta, neposredno nakon ulaza u Murterski kanal iz pravca jugoistoka. Nakon kakvih pola sata hoda kamenim putem držeći se, gdje god je to moguće škrtog hlada što ga pruža poneko usamljeno drvo, dočepamo se s olakšanjem asfalta i prvih kuća. Od zadnjeg su mi posjeta daleke 2008. Jezera ostala u sjećanju kao uzavreli košmar. Mnoštvo nautičara s brodova vezanih u marini i na rivi, turista što borave u bezbrojnim apartmanima, gotovo svi preplanuli od sunca s mirisom mora i krema za sunčanje, automobila što jure rivom zahvaljujući mostu, pasa (na uzici) i ponekom domaćom mačkom koja se izležava na suncu i sve još garnirano konglomeratom različitih jezika.

Dok se muški trio naše male ekspedicije veseli pivu, a ženski duo šopingu, Grga sretan ugura glavu u sić u koji se skuplja kondenzat klima uređaja na bočnoj strani neke butige.

Iz sjene uskog prolaza pored butige izbijemo na osunčanu rivu u središtu mjesta, rastegnutog polukružnom obalom duboke uvale s jedne na drugu njezinu stranu. Za razliku od Betine Jezera su nažalost na odviše komercijalni i konformistički način podređena masovnom turizmu što ga čini nalik mnogim mjestima po obali iako su Jezera dobitnici više nagrada za izvrsnost; od onih Turističke zajednice Hrvatske, do nagrada europskih udruženja i turističkih časopisa. Posljednja im je ne tako davno, dodijeljena za najljepšu rivu?! Dok pijuckamo pivo na terasi uz more s pogledom na luku i sjevernu stranu zaljeva na kojoj se iza prvog i drugog reda novovjekovnih apartmana i kuća za odmor skrivaju, kao da se srame, krivudave kale starih Jezera, pokušavam shvatiti gdje se zapravo krije ta nagrađena ljepota. Iako se u pisanim vrelima Jezera prvi puta spominju u prvoj polovici 13. stoljeća, oko ovog se zalijeva živjelo i u doba prije Krista, o čemu svjedoče uz neistraženu Pudaricu i dva do sada pronađena groba iz vremena Ilira.

Na povratku u Svetog Nikolu sa žaljenjem gledam u Pudaricu na vrhu niskog brijega. Prošlo je podne. Pripeklo je odviše i to nas odvraća od želje da skrenemo s puta i uspnemo se do nje. Za onog zadnjeg boravka u Svetom Nikoli, Pudarica je još bila nepristupačna i sakrivena od pogleda gustom makijom. Prije tri godine dobrovoljnom akcijom mještana Jezera, članova različitih udruga i uz pomoć drugih mještana Murtera raskrčena je pa sada mami svojom jednostavnom ljepotom. Nalik je krnjem stošcu građenom stepenasto tehnikom suhozida, a ime je dobila po pudarima – otočanima koji su se bavili poljodjelstvom i koji su s njenog vrha nadgledali i čuvali svoja polja. Murter koji je danas manje više prekriven makijom, niskim mediteranskim raslinjem i borovima, nekad je bio poznat po velikim površinama zasađenim maslinama, smokvama i vinogradima.

Zbog čega je Pudarica doista sagrađena i kada je to bilo, još se ne zna. Pretpostavke idu od toga da je Pudarica prahistorijski tumul, do toga da je zapravo stara tek koje stoljeće i da je nastala pri raščišćavanju polja od kamenja. Don Krsto Stošić (1884. – 1944.), svećenik i povjesničar kulture u svom djelu Sela Šibenskog kotara o njoj piše kao ilirskoj gradini s koje je nadzirano more i koja je čuvala uvalu Svetog Nikole. Staro ime ovog dijela Murtera; mali poluotok s brežuljkom na kojem je Pudarica i uvala pod njom, bilo je Mortar. Kako je torre talijanski naziv za utvrdu, kulu ili toranj moguće je da je Mor- tar složenica koja označava morsku utvrdu. Možebitno je i da od tog starohrvatskog naziva potječe današnje ime cijelog otoka.

Na desnoj obali uvale Sveti Nikola od mola se uspinje kratak puteljak prema kamenitom vrhu nad uvalom. Kada se već nisam popeo na Pudaricu Grga i ja se uputimo na njega. Sami, jer drugih zainteresiranih ni za ovo kratko planinarenje nema. U početku još obrastao u otočku makiju no što se više penjemo zeleni mu je pokrov sve škrtiji. Iako brdo nije odviše visoko, svega 64 metra, posljednji metri uspona oduzmu mi dah. Ne samo zbog strmine i zvizdana što je opalio već i zbog pogleda kojim me je podario. Iz galebove perspektive gledam na uvalu, naše brodove, ljupko bogoslužje i uz njega onu urbanističku nakaradu i poluotok što sa zapadne strane zaklanja ulaz u uvalu. Lijevo na obzoru je jug čarobnog, nautičarima rajskog Kornatskog arhipelaga i nacionalnog parka. Više naslućujem nego što zbog udaljenosti i izmaglice razabirem je rt Opat na Kornatu. Najvećem otoku arhipelaga, a u njegovom produžetku otočići Smokvica Vela i Mala. Do njih izdužena silueta Kurbe vele i otok Žirje, posljednji od vanjskih otoka ništa manje čarobnog Šibenskog arhipelaga. Između njih, s ove udaljenosti meni nevidljive, rukom čarobnice razasute pučinske hridi, grebeni i pličine. Još dalje, kao na straži, usamljena Blitvenica. Hrid sa svjetionikom, skladna katnica za stalnu posadu svjetionika i uz nju naslonjena kamena kula sa svijetlom.

Dugo me nije bilo u Kornatima, a često istinski zastrašujućim vodama Blitvenice plovio sam jako davno. Za onog mog neprocjenjivo dobrog i kratkog profesionalnog pomoračkog života, više puta tokom zime 1963. i ranog proljeća 1964.

Kornatima, nedvojbenom Jadranskom raju, zadnji sam puta plovio 2009. Te smo godine Maja (tatina kći!), labrador Nero i ja plovili s Plavim i Vesnom duž sjeverne obale otoka Kornata, obišli rt Opat i zašli u čarobni svijet razvedene pučinske strane Kornata. Između njega, debelog mora i dalekog obzora uski je pojas od oko 150 otočića, hridi, grebena, pokojeg otoka i morskih prolaza na površini ne većoj od 320 km², što čine Kornatski arhipelag najrazvedenijim otočkim sustavom na Jadranu. Razliku između otoka, otočića i hridi ili grebena određuje razumljivo njihova površina. Dok otoci imaju površinu veću od 1km² površina njihovih deminutiva je od 0,01 do 1km². Sve manje je hrid ili pak greben ako je hrid za plime potopljen morem.

Zalazeći tog ljeta u gotovo svaki Kornatski prolaz činilo mi se, zbog mnoštvo ulaza i izlaza, da plovimo kroz neki kvazi labirint. Iako među njima, baš kao ni u pravom labirintu nema slijepih prolaza, na mahove dobivam dojam kako plovim prema nekom slijepom. No svakim se daljnje preplovljenim kablom polako razotkriva ljepota i tajnovitost svakog Kornatskog prolaza i uvijek iznova potvrđuje koliko je atraktivna, ali i izazovna plovidba kroz Kornate. Iako je ovakvo priviđenje često u plovidbama Srednjim Jadranom zbog velikog broja gusto prosutih otoka, otočića i prolaza među njima, za mene je plovidba kornatskim prolazima najčarobnija. Njome mogu jedino uspoređivati plovidbu između skupine otočića oko Vele Arte pred ulazom u marinu Hramina i luku Murter.

Još smo malčice nastavili plovidbu duž pučinske strane Dugog otoka, kako bi Maja vidjela čudesne klifove, a onda smo se vratili na njegov jug.

Otok Kornat i njegov arhipelag od Dugog otoka razdvajaju prolazi Velika i Mala Proversa. Mi smo zaplovili 100 metara širokom i jedva dva metra dubokom Malom Provesom i nastavili Srednjim kanalom put Istre.

Dok očaran s Mortara gledam prema Kornatima uhvati me žal što ovog ljeta neću ploviti i njima. Iduće ću godine! Obećavam sam sebi. Malo razmislim pa tvrdom obećanju dodam, možda!