Muke po snu prenose me u mladost

Umanjuju me i, diskvalificiraju

A ja se ne mogu pomaknuti,

Nalik na školarca ali ne toliko po svojoj dobi koliko po dvadesetom stoljeću uz koje koračam ponosan i tajanstven,

A roditelji mi se dive i klanjaju do zemlje

.

Umjetnički put u besprijekoran prizor Sinestezija je trikova svjetla Pomračene mahnitosti i čuda Iznenadnih trenutaka inspiracije U ritmu okultne svetkovine

.

Osobito klauni, poučava nas Kandinski, grade svoje kompozicije na sasvim određenoj alogičnosti, Njihove radnje nemaju određenog razvitka, Njihovo je kretanje proturječno, Njihov napor ne vodi nikamo Niti je tako zamisljen.

.

Kada je malo možda i premalo – nije zanimljivo,

Kada je mnogo možda i previse, onda je – neizvedivo,

Dugi ratovi mojih ubitačnih vizualnih metafora koji sanjaju nezamislivo izvan su dosega tvoga ‘premalo’ ili ‘previse’.

.

Strah je glasina koja opsjeda pjesnikovu distancu od suvremenosti U prostoru permanentne nelagode Spram besprijekornog početka Dostojnoga savršenog svršetka u pretakanju predmetnosti i energije svijeta u – poredak riječi.

.

Prestao sam pažljivo promatrati slavu Mladih studentica

Iako jos uvijek imam oči

Koje malo otvorene, malo širom zatvorene

Lagano tonu u panonsko more.

.

Ulaskom u svijet simbola čovjek postaje poremećen

Biljkama i životinjama. možda je poznat stadij ogledala ali Zasigurno ne znaju za Edipov ili Kasandrin kompleks,

Očaj im nije potreban!

.

Jedina istinska umjetnost je svakodnevno umiranje

Za druge

Oni koji svaki dan ne umru devet puta

kao da nisu živjeli

Izlažu se neprilikama

kao da su im netom isprali mozak.

.

Ovo je moj let iznad muzeja voštanih figura

Prvo u brišućem letu

a onda visoko

svjetlucajući kao krv iz nosa

Kao zlato pored konjske glave u krevetu

Dok ne padnem U miris jučer pokošene trave

Ispod nijedne zvijezde