Tragom jedne fotografije, koja je u javnosti ocijenjena kao “prelijepa” i hrpom srodnih komplimenata, moram reći da njena posebnost izvire iz samo jedne osobine: snimljena je u ozračju sreće. Zgoda je bila gotovo standardna: na jezeru, umjetnička kolonija, lijepi susreti, dinamična i otvorena atmosfera, želja da se svi svima svidimo, da budemo viđeni i zamijećeni. Nije to bilo tako davno, no ni preblizu današnjem trenutku. Međutim, za sreću to nije presudno: ona dođe i ode u trenutku koji ne biramo, čuje se kratki prhut krilca na Kairosovim petama, možda njegov kotrljavi smijeh u pozadini, i u tom obasjanju mi smo posebni, drugačiji, u svom najboljem formatu i izdanju koji postoje.

Naime, sreća je stanje, ona je blažena polusvijesnost, kad ne znamo da nam se događa, smatrajući to prirodnim i bivajući u uvjerenju da je svim ljudima upravo tako. To je kad se osjećaš nedohvatnim za bol, neranjivim, izvan okružja briga, izvan nemoći, kad su tvoje težnje podmirene, kad imaš fokus, u dobrim si rukama i ne vjeruješ Baudelaireu dok govori: “Živi Đavo drži konce što nas miču!”. U trenutku sreće uopće nemaš smisla za morbidno, osjećaja za nastrano i mračno. Tvoje ime je neupitna ljubav, tvoj duh je prožet svjetlošću. Penješ se na vrh kuštrave vrbe ili vretenasta jablana i obznanjuješ na sve četiri strane: “Postojim! Postojim! Postojim!”.

Što znači ljetna pripeka koja rastapa mozak, što zima i modri prsti i kamena usna bez glatkoće, kad je vječito ljeto u tvome srcu, šarenim opsjenarskim plaštom ogrnuto, pod koji te milostivo prima s iluzijom da će to trajati vječno? Što znače noći, podočnjaci, bolne kosti i utrnule vene, kad tragaš za pravim izrazom, rudareći među sedimentima riječi, nadajući se pjesmi do zore? Ti si sam svoja pjesma i remek-djelo sreće, koja od tako obična materijala učini nešto nesvakidašnje. Ti si blistavi automat, u koji su pohranjeni svi Endymionovi snovi. Otvaraš se samo na osmijeh, na pogled divljenja, na obećani poljubac. Tvoje nepce znade rafinirane okuse, tvoji su prsti lagani kao perje, stvoreni samo za milovanja. Ti znadeš tisuću citata, naslove i podnaslove pjesama, koje još nisu napisane. Ti si svoja paradigma, svoj korintski sup u palači stvorenoj samo za dvoje, jer sreća je samo s jednim djeljiva, samo u paru ostvariva. No, sreća o sebi ne brblja, ona te samo prožima. Ne treba joj potvrda, ni suglasnost ni divljenje. Ona JEST i ta je jesnost neporeciva.

Nitko, nitko ti nije ravan u sedam kraljevstva, gdje borave bića što nisu upoznala sreću. Ne pokušavaš više ni objašnjavati. Samo dišeš, bivaš, proživljavaš, zahvaljuješ. Ili se sjećaš, kao u ovom povodu, a to je zapravo isto. Valja vam vjerovati biću koje je to iskusilo.

,

1. srpnja 2024. Flora Green