Nezapaženima, nepoznatima i medijski neeksponiranima. Eventualno marginalnim osobama, ali u jednom posve specifičnom značenju – služe se pisanom riječi tek kada moraju, a ne iz potrebe ili užitka pisanja. Ako to nisu privatna pisma, onda su kratke obavijesti. Nisu društveni marginalci, samo su svoju pisanu komunikaciju marginalizirali od samih sebe. Za suživot s drugima – prijateljima, rodbinom, kolegama i prolaznicima – nesrazmjernu prednost daju govorenju i slušanju. Pri tome uspijevaju pokazati i veliku umješnost, čak i kada se ne radio o običnom naklapanju, bez početka i kraja, s jedne teme odjednom na drugu, a nerijetko im godi i čitanje. Drugim riječima, ne vide svoju ulogu u ponešto pustolovnoj praksi pisanja.

Što u javnim pismima nejavnim osobama izostaje jest klizna granica kod koje još dojučer anonimne egzistencije prelaze na vidjelo u tzv. javnoj domeni. Čuvena izreka A. Warhola da će u budućnosti svatko dobiti svojih petnaest minuta slave ovdje dobiva dva obrata. Slava o kojoj je ovdje navodno riječ ne kani trajati svega petnaest minuta negoli znatno više (dok god je tzv. pratitelja), ali za njezinu tehničku pripremu potrebno je i manje od petnaest minuta. I drugi obrat, u toj i takvoj slavi mjesto se ne smiješi svima nego samo nekima, a u svojevrsne arbitre promoviraju se nepoznati pratitelji što su uobičajeno potpisani pseudonimima.

U javnim pismima nejavnim osobama takva je slava neostvariva i zapravo nepoželjna jer se smatra invazijom privatnog života na živote drugih pojedinaca i njima pripadajuće kolektive. Primatelji ovih pisama zadržavaju svoje privatnosti. I nije njihova “svrha” biti korektor u prilog javnih i zajedničkih stvari. Ni prozivka ni poticaj. I to ne iz razloga što se već usmena komunikacija potvrđuje (dovoljno?) učinkovita. Za pisanje i čitanje potrebno je vremena, a kod usmenosti vremena kao da ima u izobilju i to u svakom trenutku dana.

S M. Blanchotom rečeno, kod ovih pisma, jezik je uvijek gotov da prijeđe iz svega u ništa. Malo što njihov čitatelj, a možda ni toliko, doznaje o identitetu naslovljenog primatelja pisama, o događaju i događajima u koje je on ili ona bio uključeni, o tome što im je prethodilo te potom uslijedilo za njima. Rijetko koga može zanimati npr. zašto Aleksandar zvani Sale (iz pisma objavljenog prosinca 2022.) nikada nije završio već započetu plesmu ili zašto je Anna (iz pisma objavljenog srpnja 2020.) uz zadovoljstvo pomoći prijatelju osjećala ujedno i nelagodu neke izvanjske prijetnje za kratke posjete jednom židovskom dokumentacijskom centru. Blanchot je autor promišljen i precizan u pisanju. Kada kaže “uvijek gotov da prijeđe” onda on ne kaže da do prelaska svega u ništa dolazi nužno i obvezno. Pošiljatelj ovih pisama naveden je stoga na uvid da se ovdje ipak radi o dvjema cjelinama. Jedna je cjelina zapravo praznina (“ništa”), a druga takoreći punina (“sve, svega”). U tekstualnoj cjelini, u zapisu pisma, iz perspektive autonomije književnosti, ništa nema od prošle i nezapisane doživljajne cjeline koja je, kazalo bi se ne jednom, pisanje pobudila. Nakon kratkog trajanja doživljaja u ovome slijedu na red dolazi sjećanje, a sjećanje već podrazumijeva distancu i selekciju. Pa onda, razumljivo, da je sjećanje jedan od važnijih ili čak presudnijih elementa ovih pisama koji traži svoje mjesto u njihovoj autonomiji. I na koncu, zašto uopće pribjeći ovoj kratkoj formi koja ne uživa status književnog žanra? (Netko je, zanimljivo, primijetio da su autori grčkog romana autori samo jednog romana.) Prvi dio odgovora glasi: iz potrebe i užitka za pisanjem. A drugi glasi: zbog toga što ih čitatelj možda nađe zanimljivim pa ga to potakne na usporedbu svojih i pošiljateljevih sjećanja, eventualno da se čitatelj i sam odvaži prihvatiti se pisanja. Ako je pri tome na djelu zazor ili nevoljkost, da se potpuno komunikacijski demarginalizira. Za zazor ili nevoljkost pisanja javnih pisama javnim (a ne nejavnim) osobama nalazimo ovakvo ili onakvo razumijevanje, ali to ne bi trebalo vrijediti kod ove kratke forme.