.

OD DJETINJSTVA U AGRAMU DO VJEČNOSTI (VON KINDHEIT BIS EWIGKEIT)

.

Krležina pripovijest započinje košmarnim snom i buđenjem Pere Orlića (ime Krležinog junaka) na bedemu Pariza. Iako pospan, gladan i umoran satima je tumarao ulicama razgledajući grad. Tada mu je, dok je prolazio pored muzeja Louvre, pala na um jedna zamisao, da se zavuče u egipatsku ili babilnosku galeriju, i da tamo otspava – u nekom kutu ili sarkofagu. I tako se Pero šuljao uz kaldejsko-asirsku galeriju, gdje u to doba dana obično nema nikoga, pogotovo u „ovako kišne dane“.

„Doista! Nigdje nije bilo ni žive duše: i mumije, i sarkofazi i ruševine starih hramova – sve je mudro i nijemo i slavno snivalo. Onda je Orlić spazio divan, kao krevet udoban mramorni sarkofag, i već je u slijedećem trenu nesvijesno podigao stakleni pokrov i legao u nj, te se zgodno pokrio i usnio“, pripovijeda dalje Krleža.

Muzeji su mjesta u kojima vječito spavaju neki davno prohujali svjetovi, i sve u tim muzejima spava, i savršeno je podesno upravo za spavanje. Onda se Orlić susreo sa mumijom, koja je odjednom postala živ čovjek. „To je stajala pred Orlićem mumija iz sarkofaga, asirska neka prikaza, čovjek mrtvih vremena.“ Tada se ta mumija predstavila Orliću, otrcanoj boemskoj pojavi, i rekla da je ona zapravo Hodorlahomor Veliki. Pero je rekao mumiji, njegovom Veličanstvu, da je on feljtonist iz Zagreba, s Balkana tačnije, i da se oni sada nalaze u Parizu. Njegovo Veličanstvo – mumija, nije znao ni šta je to Pariz niti šta je to Balkan, jer on potiče iz nekih drugih starinskih vremena, kada se nije znalo za te pojmove. Međutim, Orlić je brzo procijenio da je Hodorlahomor Veliki sve to vrijeme prespavao, pa je pokušao objasniti njegovom Visočanstvu, odnosno locirati njihovu trenutnu poziciju u vremenu i prostoru:

„Balkan, molim, to je poluotok Evrope. A Evropa je tako, neznatan, posve neznatan poluotočić Azije. Tako, neki privjesak suvišni. (…) Vi ste živjeli u srcu svijeta, a ne u crijevu gdje je tmina i smrad kojekakav. Vi u srcu, a mi eto ovdje na jednom prikrajku! I imali ste pravo, Veličanstvo. I nije bilo vrijedno ni mariti za tu prokletu Evropu. Eto! Odonda je zemlja obletjela sunce preko pet hiljada puta, Veličanstvo! To smo mi tek nekoliko stoljeća prije otkrili da zemlja leti oko sunca! Ovako! Vrti se! Vrti se kao hrušt na igli.“ Njegovo visočanstvo Hodorlahomor Veliki je živio u vrijeme kad se nije znalo da je planeta Zemlja okrugla, i da ona zapravo leti oko Sunca. Međutim, njemu Orlić pojašnjava da se ništa u tih pet hiljada godina, otkako se ugasio život Hodorlahomora Velikog, da se ništa nije promijenilo, i da današnji čovjek još uvijek samo ždere meso i kolje se s drugim ljudima. Njegovo Visočanstvo nije htjelo da legne i ponovo zaspi u sarkofagu, nego su njegove oči sve sjajnije počele da sjaje, i on se pomamio za životom. Potom je rekao Orliću da će ga nagraditi kraljevski ako ga povede u taj novi Babilon, da se barem malo prošeta po Gradu, i pogleda ga očima starim pet hiljada godina. Tada je Orlić osjetio da mu u životu kreće nabolje. Izveo je Hodorlahomora iz muzeja, prodao neke žute dragulje, i krenuo sa mumijom, sa Hodorlahomorom Velikim u avanturu po Parizu. Sada, kada je uz njegovo Veličanstvo Orlić postao bogataš, Pariz mu se otvorio u jednoj svojoj drugoj dimenziji, kao grad koji se klanja isključivo novcu, i koji slavi sve ljude koji u njemu troše velike svote novca, i zapravo žive u tom gradu na visokoj nozi. To ne govori samo o Parizu, nego o čitavoj Zapadnoj civilizaciji, koju taj stari Hodorlahomor Veliki i ne poznaje, i koji je tako naivno potrčao za svim slastima koje ta civilizacija nudi jednom bogatom asirskom plemiću. „Hodorlahomora je Pariz svladao. Svladao i pobijedio i stao mu nogom za vrat. Planula je njegova strastvena put i zapjevao je Parizu pijanu himnu, kao što to može samo barbarin, očaran neviđenim sjajem. A Orliću se sve to zgadilo još više.“ Onda se preko Hodorlahomora koji gleda Pariz i sve te tekovine Zapadne civilizacije očima barbarina i kralja babilonskog, nudi jedna druga slika čitavog tog Zapadnog svijeta, jer je posmatran očima koje su gledale rođenje ljudske civilizacije. „Hodorlahomor se boji aeroplana kao jevrejskih kerubina i klanja se lokomotivi na kolodvoru pobožno i dršćući kao pred crnim bogom što piše Mene Tekel nevidljivom rukom. (…) – Ah! Kako je sve to divno! Ni najveći mudrac naš ne bi mogao da sniva o svemu tome. Gdje bismo mi mogli zidati takve kule i takve gradove.“ Sami kraj ove pripovijesti se odvija jednog popodneva na Eiffelovom tornju. „Bio je topao modrikast dan, i sunce je bolo tkanine nebeske bezbrojnim kopljima, te se svibanjsko zelenilo lijevalo po cijelom Parizu.“ Stanje u kojem se nalazi ta mumija, taj Hodorlahomor Veliki zapravo je stanje u kojem se nalazi većina ljudi koji su nekada živjeli na ovoj planeti Zemlji. Oni su pretvoreni u neke mumije koje leže ili na groblju, ili pak u nekom muzeju – u vječitom snu, dok se buka i bijes povijesti i dalje odmotava na planeti Zemlji. Hodorlahomor Veliki je međutim oživio, i toliko su mu se omilile slasti života u tom Gradu Svjetlosti, toliko mu je fantastično izgledao napredak čovječanstva u tih pet hiljada godina otkako se rastao sa Svijetom, da mu je sama pomisao na smrt bila zastrašujuća, i on se nikako nije mogao pomiriti sa činjenicom da je on zapravo mumija. On očekuje od Orlića da će ga spasiti od smrti: „- O, jedini dobri! Eto! Osjećam blizu smrt! Kesi se na mene grozno. Ti si me uskrsio, ti si me uskrsio, ti si me spasio, spasi me i sad!“ Oko Hodorlahomora Velikog i Pere Orlića se pored Eiffelovog tornja pravi jedna čitava gužva i gungula, dok Hodorlahomor Veliki zapomaže da ga Orlić spasi od smrti. „Ljudi se uskomešali, viču, babe prodavačice fotografija i medaljona vrzu se, buka raste: – To su luđaci! To su neki Afrikanci! To su Hrvati! Ovaj čovjek govori ruski! Što je to Hrvat? Ah, molim vas! Hrvati! To je neka vrsta Samojeda u Pasjoj zemlji!“ Na kraju je Orlić zgrabio Hodorlahomora i bacio ga preko ograde. Eiffelov toranj se srušio i Orlić se tada probudio.

.

„TAMO GDJE SUNCE VJEČNO SJA“

.

Košmarna snoviđenja pronalazimo i u romanu „Lanark“ Alizdera Greja:

„Lanark se nalazi u letjelici, putuje kao delegat u Provan… ispod njega su polja od snježnobijelih oblaka a iznad nebo koje je odraženo u okruglom jezeru, galaktička prašina, plaže čistog, sedefastog pijeska, a čitavo okruglo jezero i plaže bili su zatvoreni dvjema zaobljenim obalama koje su činile oblik oka. I Lanark shvati da je to zaista oko, i osjećanje koje ga tada preplavi bijaše suviše novo da bi imalo ime. Usta mu se širom otvoriše, a um rastvori, i jedina misao koja je preostala oblikovala se u pitanju da li ga – trun truna koji lebdi pred tom ogromnom zjenicom – ona vidi. Trudeći se da misli na nešto drugo, podiže pogled ka zvijezdama, no ponovo ga spusti gotovo istog trenutka. Oko mu je sada bilo bliže, mogao je da vidi jedino odraz zvijezda u dubini. A onda se začuo zvuk nalik na grmljavinu ili disanje vjetra u uhu. „Tako je … tako je… tako je… – govorio je. Tako je… ako je… tako je…”

Nije bilo sumnje da su gore navedeni opisi reminiscencije na sfere kroz koje Beatriče vodi Dantea u Raju Božantvene komedije. Lanark je ugledao Raj, ugledao je i Boga…

Glavni junak romana na jednom mjestu govori da mu je želja da napiše modernu Božanstvenu komediju. A roman Lanark i jeste jedna moderna, odnosno postmodernistička Božanstvena komedija. Baš kao što je i Dante u jedno književno djelo sabio Univerzum, tako je i Alizderu Greju uspjelo da u jednom romanu sažme granice Univerzuma – a njegova izvanredna fantazija rubi granice grejevoskog Univerzuma. Sasvim jasno, tu se nameće i pitanje pozicije Boga u ovome romanu Alizdera Greja. Njegov Univerzum nije kršćanski kakav je bio Danteov Univerzum. Ključ romana je sadržan u onom jednom „ako je“ što nagovještava božanske impulse vladara nebeskog. O čemu se radi? Lanark umišlja da čuje Božje Riječi – Božja Riječ (misli se na svete knjige), su Zakon, njihova je istinitost i pouzdanost, za one koji je prihvataju – apsolutna, Božja Riječ podrazumijeva apsolutnu Sigurnost.

Šta naslućujemo iz gore navedenog citata?

Bog govori „tako je… tako je… tako je…“ što i dolikuje Bogu. U tim je riječima sadržana sušta Sigurnost i Pouzdanost, te su riječi Zakon. Međutim, grejevski je Bog izgovorio jedno ako je, „tako je ako je tako“… Šta nam to govori? Apsolutnu Nesigurnost, Ravnodušnost i odsustvo Zakona. Grejevski Bog je Bog Ivana Karamazova. To je ravnodušni Bog. Kako bi to bilo jasnije potrebno je prethodno navedeno dovesti u korelaciju sa Piscem, Tvorcem, Pripovjedačem… koji je stvorio i dalje stvara Lanarka. Na početku rada je napomenuto da će biti govora o pripovjedaču, koji je mnogo više od toga… Poput Kafkinog geometra, koji napokon dolazi do jednog od gospodara birokratskog kosmosa, pronalazeći ga u njegovoj postelji, tako i Lanark pronalazi Tvorca u njegovoj radnoj sobi… ali Tvorac nije Bog, on je bio Njegov Dio, odakle je zbog svoje Bolesti izbačen… Taj Tvorac određuje sudbine, kažnjava, nagrađuje, zlostavlja, čini nepravdu, poigrava se… dok je Bog izvan svega toga, Bog postoji, ali je to ravnodušni Bog. Ako prethodno kazano sada opet dovedemo u korelaciju sa samim krajem romana, njegovim posljednjim pasusima, saznaćemo kakav je zaista kosmički poredak u Grejevom Lanarku. Grejevski kosmos nije kršćanski, u njemu ne postoji onozemaljska, zagrobna, hijerarhija u vidu Pakla, Čistilišta i Raja (premda bi se možda i mogao smatrati zemaljski život glavnog junaka – Paklom, onozemaljski – Čistilištem, a naznake Raja bi se mogle pronaći u posljednjem pasusu romana). Međutim, prije će biti da je grejevski kosmos jedan labirint sačinjen od mnogo labirinata, da Grejev junak pronalazeći izlaz iz jednog ulazi u drugi. Ali uvijek ima na oku cilj kojem teži, svoj ideal, konačni dom u kojem će naći Pravdu, odnosno Boga, a to je u romanu izraženo Lanarkovom vječitom potragom za Suncem. Na samome kraju romana se govori o tome kako vrijeme zemlju povećava i kako se granice šire i horizonti pucaju. I tek kad čovjeka prekrije zemlja, tada nastupa trenutak da se kreće na putovanje.

„Nijedna od riječi u kojoj se čovjek vidi, kojoj zavidi ili joj daruje svoje povjerenje nije toliko čudna i zamamna kao što je to riječ „raspoznavanje“. Dostići nju jednako je kao i dostići vrhunac sebe, spoznaju svega u sebi i svega oko sebe. Čak i kad se čini da je poraz, raspoznavanje je napučilo svom vrlinom pobjede duh onog koji je poražen. Njegova krv je stišana, urnebesni, šumni damari ne remete mu više sluh. On je, napokon, onaj koji čuje i vidi, napokon onaj koji je isključen iz sudioništva i ko je samo svjedok. Raspoznavanje je svjedočanstvo o pogreškama i o neumitnosti tih pogrešaka. Raspoznavanje je dovoljnost. Raspoznavanje, kao dosegnuti vrhunac pustolovine, okreće se od svih bivših i budućih ishitrenih pustolovina, jer njen je čin u sasvim drugom prostoru. Koji se pozna u raspoznavanju zna koliko može i toliko će i učiniti. On zna da njegovi savjeti ne koriste nikome, nego samo sebi samom, onome u kome su već prevaziđeni. Zato je raspoznavanje moguće poznati tek u njegovim kratkim i iznenadnim bljescima – i to onda kad ih dotakne raspoznavanje onog koji se promišljanjem poznao u raspoznavanju. Tek u raspoznavanju otvara se vid i čovjek istinski progleda“, zapisao je Nazim G. Bosnawi u pripovjesti „Knjiga o putu i knjiga puta“.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 07. 07. 2024.