Le Brun je bila posljednja autentična predstavnica nadrealizma, vjerna pokretu cijeli život, do kraja ustrajala u duhu bunta koji je Bretona doveo do njegovog osnivanja 1924. godine.

Njeni tekstovi su upečatljivi u svojoj prodornosti i radikalnosti, zadiru izravno u manje prosvijećene kutke književnosti i ljudskog iskustva. Objavila je revolucionarne studije o Sadeu, Victoru Hugou, Alfredu Jarryju i Arthuru Cravanu, o svijetu kulture uopće.

U svojoj knjizi o Sadeu, i u predgovoru njegovim sabranim djelima, inzistira na skidanju naslaga interpretacija ne bi li se pred epohalnim sadizmom našeg vremena doprlo do pisca koji je nepoštednošću svog erotizma očistio tjelesnost svih ljaga što su joj nanijele ideologije. Zagrebački “Globus” objavljivio je krajem osamdesetih knjigu “Iznenada gromada ponora, Sade” koja je bila pouzdan anarhistički vodič za nas studente književnosti.

Upoznao sam je na stipendiji 1994. godine, u njezinom rodnom Rennesu, gdje je tada održala predavanje.

U braku s Radovanom Ivšićem, velikim hrvatskim pjesnikom i prevodiocem, korifejem nadrealističkog pokreta, arsenovski rečeno, bila je najinteligentnija zagrebačka nevista ikad, uvijek zainteresirana za umjetničku i političku scenu kod nas. S velikim mi je oduševljenjem pričala o predstavi “Žuta crta”. U imaginarnom spomenaru koji znači samo meni, utisnute su riječi koje mi poslala mjesecima kasnije “J’ai eu grand plaisir à découvrir votre travail et la force dramatique qui en ressort. C’est une arme impressionnante que vous vous êtes ainsi forgée.”

Razgovarali smo oko velike izložbe posvećene Ivšiću 2015. u MSU, dogovarali projekte koji se nisu ostvarili, a njihova neostvarena moć, izaziva danas tugu.

U jednom od svojih posljednjih velikih djela “Ce qui n’a pas de prix. Beauté, laideur et politique” ispisala je fantastičnu dijagnozu: “Baš kao što je sovjetski režim imao za cilj oblikovati senzibilitet kroz socrealističku umjetnost, čini se da je neoliberalizam pronašao ekvivalent u određenoj suvremenoj umjetnosti koja je uložila svu svoju energiju da uspostavi vladavinu onoga što bih ja nazvala “globalističkim realizmom”.

Rijetko prodorna misliteljica, nedostajat će ovom sušnom svijetu u kojem je “strah za sigurnost oteo mjesto ukusu za rizik”.

Hvala, Annie!