Toplice su kasnih sedamdesetih bile puno popularnije nego što su danas i ljeta na sjeveru nekako se nisu mogla zamisliti bez njih. Bili su to jednodnevni izleti, kad bi se približio vikend ljudi bi u ladu ili moskviča utrpali familiju, košaru s klopom i pravac Tuhelj, Čatež, Stubaki, Krapinske ili Šmidhen u Samoboru. Nisam sigurna je li toplice baš dobar naziv jer on podrazumijeva termalni izvor tople vode, a ovdje se radilo o bazenima za kupanje na koje su odlazili izletnici. Cijelo susjedstvo u Dubravi običavalo je ljeti ići na takve izlete i ne zna se jesu li se više veselila djeca ili stariji. Jednom zgodom, kuma koja je uvijek poklanjala ruže iz vrta pozvala nas je da idemo s njima. Ne sjećam se baš točno, ali mislim da se radilo o Čateškim toplicama, i da od uzbuđenja noć ranije nisam oka sklopila.
Potrpali smo se u dva automobila, obično se kombiniralo da idu dvije obitelji tako da bude zabavnije, i dosta smo se dugo vozili, u autu je bilo vruće a mi natrpani kao sardine, ali za divno čudo, ništa mi nije smetalo, čak je izostala i čuvena mučnina od koje sam kao dijete patila u svakom prijevoznom sredstvu, a posebno u autu, ili busu. Samo mi je bilo važno da što prije stignemo, da ja svojim očima to čudo vidim, jer do tada nikad nisam bila na bazenu. Je li to slično moru? Pliva li se kao u moru? Je li slano kao more?
Sjećam se jakog mirisa klora, sunca koje je nesmiljeno pržilo, i vode koja je bila pretopla, i sjećam se da me se nije moglo namamiti van jer bila sam oduševljena samim osjećajem da se kupam, da sam u vodi, bez obzira što nije bilo nadstrešnica pa smo svi začas izgorjeli. Ali, koga briga? Stariji su u bazenima bili kratko, radije su kartali ili razgovarali, a onda, u neko doba ipak su nas uspjeli dozvati van, pa smo se u nekom tankom hladu svi poredali na ručnike i prionuli na ručak koji je bio čista klasika: pečena piletina, kruh, paprika, breskve, neki suhi kolačići, orehnjača. U to vrijeme, tih godina, sve izlete, hodočašća, putovanja i toplice pokrivala je pečena ili pohana piletina koja se spremila u metalnu kutiju, na čiji se poklopac izrezala zelena paprika i paradajz i to nije moglo promašiti nikada, a nitko se nije bunio, jer to izletničko jelo bilo je nekako i prazničko.
Ne mogu se sjetiti je li u to vrijeme u toplicama bilo kakvih restorana u kojima se moglo ručati, uglavnom, svi smo nosili hranu od kuće, ali znam da se negdje mogao popiti sok ili kava i pojesti sladoled. Poslijepodne je obično uslijedila još jedna runda kupanja, ali tu smo već svi bili prilično umorni i kad se oko pola pet pakovalo da se pođe kući, mi djeca jedva smo bauljali prostorom i već u autu pozaspali smo snom pravednika.
Sjećam se te zgode, tog jednog i jedinog mog izleta u toplice, i sjećam se tog jako toplog dana, a mogao je biti baš početak kolovoza. Kad smo se vratili u Zagreb sunce je još bilo na nebu, i moglo je biti oko šest sati poslijepodne. Mama je raspremila krevet i ja se nimalo nisam bunila, nego sam istog trenutka zaspala, omamljena teškim umorom koji me omamio da nisam mogla vladati tijelom ni držati oči otvorene. Tako je uz taj izlet ostao vezan i taj veliki umor, i kad se sjetim Čateških toplica odmah je uz kloriranu vodu i pečenu piletinu i ta težina u kapcima i potpuna obamrlost, kad bezbrižno i sretno zaspeš nakon jednog savršenog dana.
radio gornji grad 
