LATINSKA AMERIKA. Od umjerenog mišljenja španske diplomatije, to jest da su Venecuelanci izrazili svoju glasačku volju i da, ukoliko se ne dokaže prevara, to mora biti prihvaćeno, do mišljenja državnog sekretara SAD Antonyja Blinkena, koji je obrnua stvar: ako međunarodni posmatrači ne potvrde rezultate hitne i neophodne revizije rezultata glasanja, Madurova pobjeda biće pod velikom sumnjom.

ROBERTO LIVI, Il Manifesto¹, 30. juli 2024

Uveliko se najavljivalo da će nedjeljni predsjednički izbori u Venecueli izazvati proteste i žestoke optužbe zbog izborne prevare. I da će izazvati podjele u međunarodnoj diplomatiji, kako na latinoameričkom tako i na globalnom nivou.

Predviđanja su potvrđena na lokalnom nivou. Venecuelanska opozicija se razvikala zbog gigantskih prevara i proglasila da je pravi pobjednik Edmundo González. Na potkoninentu je prevladao oprez. Samo je nepristojni argentinski predsjednik Javier Milei zaurlao protiv Madurove diktature. Sumnju i nevjericu o ishodu glasanja ispoljili su gvatemalski predsjednik Arévalo i čileanski Boric, takođe njihov urugvajski kolega Lacalle Pou, koji su od nezavisnih posmatrača zatražili urgentnu verifikaciju.

Kontrolu prebrojavanja glasova zatražio je i predsjednik Kolumbije Gustavo Petro, ali u smislu “garancije za venecuelansku demokratiju”. Diplomatije dvaju latinoameričkih divova, Meksika i Brazila, ćute. Čekaju pojašnjenja (iako je Lulin izaslanik, bivši ministar vanjskih poslova Amorim “odbio da podrži optužbe za prevaru”). Međutim, u svojoj podršci lideri Bolivarske koalicije, kubanski predsjednik Kube Diaz-Canel, bolivijski Arce i nikaragvanski Ortega, nisu skrivali oduševljenje.

Prije svega bio je iznenađujući, i to nakon što su glavni zapadni mediji pobjedu opozicije uzeli zdravo za gotovo, pragmatizam u pozicijama zapadnih sila, koje se kreću od umjerenog mišljenja španske diplomatije, to jest da su Venecuelanci izrazili svoju glasačku volju i da, ukoliko se ne dokaže prevara, to mora biti prihvaćeno, do mišljenja državnog sekretara SAD Antonyja Blinkena, koji je obrnuo stvar: ako međunarodni posmatrači ne potvrde rezultate hitne i neophodne revizije rezultata glasanja, Madurova pobjeda biće pod velikom sumnjom. Ali nema jasne i nedvosmislene osude. Podršku Maduru potvrdile su prijateljske sile, prije svih Rusija i Kina.

Brojne su činjenice koje, uprkos protestima, govore da će nedjeljni rezultati ostati takvi kakvi jesu. Za razliku od prethodnih, ovi predsjednički izbori protekli su bez značajnih incidenata. Opozicija je mogla da vodi svoju kampanju bez straha od nasilja. Takođe je dan glasanja protekao u normalnoj atmosferi. U nezavisnim analizama bolivarskoj² vladi je pripisana zasluga što se oslonila na tvrdo jezgro čavista koje se procjenjuje na oko 4 miliona glasača: Dakle, nije nemoguće da su Madurova masovna kampanja i realtivni pritisci mogli dodati dovoljno glasova za pobjedu.

Predsjednik Maduro je zatim pokazao da je na čelu jednog režima koji je po mnogo čemu bonapartistički, ali i vođa jedne nezavisne vlade. To je situacija koja podsjeća na Peronovu vladu u Argentini. Bolivarska država je ostala snažna, nije to neka banana republika. Bolivarski savez sa vojskom i službama bezbjednosti je stabilan, nije bilo nekih značajnih lomova u strukturama visoke birokratije i takođe ga podržava kapitalistička frakcija u formiranju, dakle takozvana bolivar-buržoazija.

Najzad se mora jasno reći da pravo pitanje na ovim izborima nije bila demokratija – na kraju krajeva jedna desničarska liderka tvrde i profašističke linije kao što je Corina Machado ne nudi bolje garancije. Pravo pitanje je kontrola Pdvsa³ (Petroleos de Venezuela S.A., n.prev) i rezervi sirove nafte, najvećih na planeti, kao i brojnih rijetkih metala. U kontekstu tog, ekonomskog pitanja posljednje godine je Madurova vlada jasno skrenula prema pragmatičnim pozicijama sa jasnim neoliberalnim elementima.

Da nije bilo njenih antiimperijalističkih pozicija, po mnogo čemu bi nova venecuelanska vlada mogla biti definisana kao buržoaska. Ali, važno je da ova promjena pravca ne izazove nezadovoljstvo – u svakom slučaju se ne smatra neprijateljskom velikim sjeveroameričkim kompanijama. Pobjeda opozicije, sa njihove tačke gledišta, mogla bi proizvesti mnogo nestabilnije stanje nego nastavak Madurove vladavine – on je spreman da pregovara.

Preveo sa italijanskog: Božidar Stanišić

Prevodiočev P.S: Subota, 3. avgust 2024. Dok prevodim ovaj članak, jedan od rijetkih kojim se u Italiji aktuelno spasava čast novinarskog poziva na temu Venecuele, iz još uvijek uticajnih korporativnih dnevnih listova (ovaj put prednjače Il Corriere della Sera e La Stampa, dok je La Repubblica donekle umjerenija – a bolje da ne spominjem Il Foglio, Il Giornale i niz ostalih iz “compagnia bella” svih mogućih medija sluganske orijentacije), stižu vijesti i komentari o situaciji u toj zemlji. Zajedničko, dakle opšte mjesto je ukradena Madurova pobjeda, a uveliko se citiraju mišljenja vladajućih struktura SAD. O ukradenoj pobjedi se, naravno, raspričao i Federico Rampini, novinar “djevojka” za sva “svjetski važna pitanja”, nekad u dnevniku La Republika, a aktuelno u Il Corriere della Sera. Uvijek sa istim, crvenim tregerima, raskuštrane sijede kose – čovo koji, vjerujem, i kad spava, grli globus – mogao je, govoreći o Mariji Corini Machado, reći ko je ona zapravo. Prije svega – koje su to njene tendenze fascistoidi. Mogao je, ali nije. Pa tako nije ni o pozadini pritisaka na Madura. Nije, i… Zašto bi to radio neko ko decenijama utiče na javno mnijenje u Italiji?