Ljudi se međusobno u svim segmentima silno razlikuju. Žene, kojih je na planeti više od 50 posto, međusobno se razlikuju u svim mogućim aspektima. Visoke, niske, debele, mršave, snažne, slabe, fizički jake mentalno slabe, mentalno jake fizički slabe, s viškom ili manjkom estrogena, s viškom ili manjkom testosterona, sa štitnjačama koje rade pojačano, slabo ili više ne rade uopće (kao na primjer moja). Uz najbolje, a ponekad i ne baš tako dobre namjere, predodžba o ženama često je vrlo banalan stereotip, i u građenju i održavanju tog stereotipa sudjelovat će masovno i dobrovoljno upravo žene same. Pa će internalizirati sve moguće mazohističke predodžbe o vlastitoj podređenosti, plus o prihvatljivim modelima “ženstvenosti”, žene će reagirati na slučaj druge žene ukoliko im se učini da je njezina pozicija pozicija žrtve, ali istovremeno će isključiti svaku mogućnost da je žena jaka, i da je u nekoj borbi zbog toga pobijedila. Jer mizoginija, kombinirana s mazohizmom, ne može proizvesti pozitivnu, a još manje slobodnu predodžbu žene. Uvijek je to neki “prirepak” muškarcima ili epizodna uloga, netko koga tuku, kinje i gnjave, a “pobjeda” se može sastojati samo od toga da se iz takve situacije trajno, ili još češće samo privremeno, žrtva kako-tako izvuče.
Kada je ušla u ring s Imane Khelif, boksački komentatori tvrde da se Angela Carini uopće nije branila, imala je spuštene ruke i tijelo joj je bilo otvoreno za udarce. Carini je cijeli dan, a vjerojatno i nekoliko dana prije toga, bila izložena debilnoj propagandi da je Imane Khelif “biološki muškarac”, o čemu nema ama baš nikakvih dokaza, pa čak ni ozbiljnih indicija. Imane Khelif ne izgleda kao influenserice s Instagrama, nego upravo kao ono što jest, kao boksačica. Na internetu je moguće pronaći na stotine fotografija boksačica koje niti su “ženstvene” niti im je to ambicija: ne natječu se našminkane, imaju velike mišiće ruku, nosovi su im deformirani od udaraca i prilično je sigurno da im nedostaje manikura. Žene koji cijeli život rade na poljoprivredi ili u polju, prenose vreće i voze traktor, na isti način budu “neženstvene”, ali njih nema da kroje općeprihvaćeni model na Instagramu. Carini se, barem tako kažu komentatori, od “muškarca” jednostavno nije branila. Kleknula je, rasplakala se, i zatražila oprost od – oca. Valjda je mislila da nije zadovoljila njegova očekivanja.
Olimpijske igre, za koje se je sigurno dugo i mukotrpno pripremala, za nju su se u tom trenutku završile. Tek dan kasnije, nakon što je ona budalaština s “muškarcem” postajala sve očiglednija, ispričala se jer je drugoj boksačici odbila pružiti ruku. Boksačici koju je bez ikakvog obrazloženju na nekakvom tajanstvenom “spolnom testiranju” eliminirala korumpirana organizacija finacijski i ideološki bliska Kremlju, i to nakon što je pobijedila rusku boksačicu. Glavni čovjek u tom poslu zove se pritom Umar Kremljov, a jedna od ključnih “ideologija” prijestolnice koja mu se nalazi u prezimenu je da, osim uvođenja reda masovnim ubijanjem i rušenjem na području susjednih zemalja, kinji i proganja rodno i spolno “devijantne” na vlastitom teritoriju.
Kada je krenula histerija, koja se pretvorila u planetarni verbalni linč alžirske boksačice, odjednom se ispostavilo da nitko nikad nije vidio ženu, sportašicu u izrazito “muškom” sportu pritom, koja nema fizoionomiju Barbike. Ako dakle na planeti Zemlji postoji žena koja uopće ne nalikuje na ženu, to je Imane Khelif. Oznojena, koncentrirana, namrštena, mišićava (fotografije nažalost ne predočavaju da ima pedeset i nešto kilograma, tu bi nešto profitirala na krhkosti), to po “zdravom razumu” jednostavno nije mogla biti žena, jer je trebala imati drugačije lične kosti i jagodice, čeljust joj isto tako ne odgovara kriterijima, kromosomi joj nisu u redu, a ima i višak testosterona, pa je prema tome treba isključiti iz natjecanja, to jest prebaciti je iz “ženskog” boksa kamo već spada, u nešto treće ili četvrto; mora da postoji nekakav mješoviti otpad u koji je takve slučajeve moguće sigurno deponirati. Jer bi u protivnom Imane Khelif mogla “ozlijediti žene”.
Moram priznati da mi je prilično teško verbalizirati užas koji me uhvatio od ove situacije, koja je najprije izgledala kao mrkla mizoginija, a sad se polako pretapa u nekakve mokre snove o normiranim spolovima, kad smo već apsolvirali pitanje rase.
Imane Khelif dijete je iz alžirskog sela. U zemlji koja nije osobito sekularna najprije se je bavila nogometom, a potom, uz veliko protivljenje oca, prešla u boksački sport. Na treninge je svakodnevno putovala 10 kilometara, zarađivala za autobusnu kartu…i tako bliže, i tako dalje. Jednostavno je kreirati njezinu “socijalnu priču”, učiniti je “žrtvom”, prikazati je u “prihvatljivom svjetlu”, upravo kao što čine ljudi koji dijele njezine fotografije iz djetinjstva na kojima izgleda kao propisna djevojčica. Ali to je onda Pirova pobjeda: sport u kojem se natječe Imane Khelif podrazumijeva da se vješto brani, i da snažno, i precizno udara. Na užas planetarno zgrožene i masovno retardirane javnosti, koja će joj u ostatku ovog natjecanja dovikivati preko svih mogućih komunikacijskih kanala da “udara kao muškarac”, da “tuče žene” i da je “muškarac”, Imane Khelif tuče se najjače što može. U boksu to ne znači da je muškarac, nego da je snažna i disciplinirana žena.
Svim srcem navijam za Imane Khelif, za njezinu tobožnju devijantnost u kojoj ne vidim ništa osim normalnosti, jer standarda u tome kako tko treba izgledati i koliko je dužan proizvoditi hormona nema, i ne želim da ga ikada bude. Zamišljam kako je strašno biti izložena takvoj količini bezrazložne i besmislene mržnje, nadam se da će izdržati da kraja, da će udarati do kraja, i da neće pasti na koljena uz isprike ocu, jer nije zadovoljila njegove ambicije. Nadam se da neće pristati na ulogu “žrtve”, koja joj se na sve strane naveliko nudi, a u njezinoj zemlji nemam pojma što joj se može dogoditi kada se vrati s novostečenim pedigreom “lažne žene”.
Priča o Imane Khelif horor je nad hororima, sjajan primjer kako lažne vijesti s dobro odabranim fotografijama kanaliziraju bijes i animozitet masa.
Smije li, i koliko točno smije boksačica udariti da se ne bi narušio opći poredak stvari? Hoće li sad netko istražiti imaju li klizači na ledu previše estrogena, i u kojoj su im mjeri lica ljupka i ženstvena? Ne proizvodi li estrogen dodatnu savitljivost i gracilnost, a mali simetrični nosevi, ne ukazuju li na izrazito ženski kapric? Naravno da pakao neće ići toliko daleko. Apsolutna kontrola, ginekološki i fiziološki uvidi, masovne uvrede i napadi, sve se to takoreći i tobože slučajno odnosi samo na slučaj Imane Khelif, boksačice koja je pet mečeva završila nokautirana, u brojnima je izgubila, a trenutno se bori s pobješnjelom gomilom koja ju je proglasila čudovištem.
radio gornji grad 
