Svaki puta, uvijek dan-dva uoči kakvoga važnog blagdana Republike Hrvatske ili, još češće, važne obljetnice iz Domovinskog rata; da li je to Dan državnosti, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti ili Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata (Dan pada Vukovara!) – prođe vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok,.. spontano kao pobačaj, pojavljuju se članovi SDSS i SNV-a, na čelu s voždom Miloradom Pupovcem, da nas podsjete na neke strašne i još strašnije zločine počinjene od strane Hrvata nad „golorukom srpskom nejači“, da li to u ovome „Domovinskom“ ili u onome davnom ali nikada dovršenom „Drugom svjetskom ratu“, svejedno. Uglavnom, već godinama, točno kao urica, ovaj igrokaz „širi istinu“ po Hrvatskoj i drugim zamljama zamišljenog i nedosanjanog „Srpskog sveta“… Kako svih prošlih, tako i ove 2024. godine, a tako će (vidovit sam!) biti i svih budućih godina. Bizantinska posla!
U ranu zoru, na jučerašnji dan 4. kolovoza 1995. godine, započela je veličanstvena oslobodilačka vojno-redarstvena operacija Oluja u kojoj je, nakon četiri godine poniženja i terora odmetnutih Srba i JNA, u svega nepuna tri dana, konačno oslobođena cijela Republika Hrvatska, sve osim okupiranog Vukovara. Osim okupiranih hrvatskih prostora, u suradnji s HVO i Armijom BiH, oslobođeni su i veliki od Srba okupirani prostori Republike Bosne i Hercegovine. I još važnije, deblokirana je i tzv. „Zaštićena zona Bihać“, kojoj je prijetila opasnost od ponavljanja zločina „zaštićene“ srebreničke enklave, gdje je u zločinu genocida srpski agresor pogubio strijeljanjem preko 8.000 bošnjačkih dječaka i muškaraca.
Oluji sam se priključio na kninskom ratištu, prateći našu vojsku u pobjedonosnom pohodu. Više od fotografskog bilježenja ovoga veličanstvenog vojnog pohoda, zanimalo me je da na neki meni dostupan način spriječim eventualne događaje koji bi mogli baciti sjenu na ovaj naš važan ratni čin. Stoga sam svojim autom, netom nakon prolaska Hrvatske vojske, kupio po Kninu i okolnim selima zaostale srpske civile te ih, u opravdanom strahu od neke naše moguće nepromišljene individualne odmazde, prebacivao u bazu UNPROFOR-a u Kninu, na sigurno. To sam ponavljao puna dva-tri dana. Neki od njih su me, nakon što su u mene stekli povjerenje, molili da odem njihovim kućama i odatle im donesem neke njihove vrijedne stvari ili skriveni novac. I donosio sam…
A kako je to u Kninu izgledalo 1991. godine, donosim u ulomku iz moje knjige „Dnevnik smrti“ i moje monografske knjige „1991.“, u iskazu mladog hrvatskog policajca Roberta Storića, koji je na prevaru odvezen na tadašnji srpski teritorij, te zarobljen, mučen, te na poslijetku i razmijenjen;
„Šibenik, 6. kolovoza 1991.
Danas sam u Šibeniku upoznao Roberta Storića, prvog i jedinog živooslobođenog zatočenika kninskog logora za Hrvate. Prvu sam vijest o postojanju takve osobe dobio od talijanske novinarke Paole. Slijedeći neprovjerenu informaciju, trag me odveo do ravnatelja šibenske Psihijatrijske bolnice. On je bio moj kontakt, omogućio je i ugovorio sastanak s Robertom.
Robert Storić ima dvadeset i jednu godinu. Oženjen je. Uskoro će postati i otac. Aktivni je policajac Policijske uprave Šibenik. Kada govori o minulim događajima, spusti glavu, gleda u pod. Srami se.
Gledam ga dok govori. Njegov je glas tih, ali miran. Govori s razumijevanjem, i kao da opravdava svoje mučitelje, ne zbog sebe, nego njih radi. Razumijevam i njegov sram. Ne srami se zbog sebe, koji je morao sve to izdržati, nego se srami zbog njih, njegovih mučitelja, koji su to sve morali i htjeli raditi. Na kraju rezimira: “Ne, ja ih ne mrzim, ja ih žalim. Znate, oni su bolesni. Njima je potrebna pomoć.”
I nehotice, dok ga slušam, u glavi prepoznavanje, mitski kod, Biblija: Golgota. Isus na križu. ON raspet, GORE. ONI, mučitelji, DOLJE… plaši ih mir kojim podnosi sve muke, pa ga kažnjavaju sve više… sve jače…
Ovako priča Robert:
“Toga dana, toga 5. srpnja, krenuo sam, kao i obično, autobusom na posao. Živim u Čistoj Velikoj. Ima jedan autobus koji povezuje sva sela šibenskog zaleđa. Dan je bio topao. Drijemao sam na prednjem sjedalu. Nisam ni primijetio kada je autobus skrenuo za Bratiškovce, mimo svoje propisane i uobičajene rute. Tek kada sam čuo galamu, psovke i osjetio cijev puške na licu, probudio sam se. Izbacili su me van i počeli tući. Psovali me. Zvali me: životinjo, koljaču, ustašo. Bio je tu i neki Javor, s njima. Prije je radio sa mnom u policiji. On je znao i kako se prezivam i kako mi je ime. Svejedno, i on me je zvao ustašo, koljaču, i tukao me s ostalima. Gledao sam. Vozač je zatvorio vrata autobusa, mirno okrenuo i povezao se natrag, na propisanu rutu. Bilo je to u Bratiškovcima kod kavane. Ubacili su me u svoje vozilo, ‘Milicija – Krajina’, i povezli u Knin. Bacili su me u jednu sobu gdje je bilo još i drugih ljudi. Prije je to bila bolnica, prije potresa, sada je logor za Hrvate. Ima još jedan logor, gore, u staroj tvrđavi. Puno je veći od ovoga, gdje sam ja. Tamo je sve puno, pa su otvorili novi pogon, ovdje, u bolnici. Tu ima deset soba. U svaku stane do deset ljudi. Ove su sobe prije, dok je bolnica bila bolnica, pripadale Neuropsihijatrijskom odjelu.
Tukli su nas svaki dan. Šakama. Cipelama. Palicama. Kundacima. To još i nije bilo najgore. Paziš da zaštitiš bubrege, ali teško. Tjerali bi nas i na druge stvari. Skinuli bi nas do gola i tjerali na spolni odnos. Oni su se smijali i tukli nas. Ja to nisam mogao, ja to nisam htio. Zato su me tukli. Svejedno, tukli bi me i tako. Radili su i druge stvari. Dali bi ti da uzmeš nož ili pušku, a to je bilo spojeno na struju, pod naponom. To ih je zabavljalo, tome su se smijali.
Tukli su nas svaki dan, a najviše noću: navečer od devet, ujutru do šest. Nekada su tukli svakoga, po redu, a nekada samo onoga koji im se prohtije. Dođe pred vrata, repetira pušku, uđe, prozove. Nekada prije čuješ kako otključava vrata na drugim sobama, onda znaš da će doći i do tebe. Čuješ kako se približava. U tim trenucima ne misliš ništa posebno. Prekrižiš se i čekaš da dođe red na tebe. To je jedino što si sigurno znao da će doći. Nisi jedino točno znao kada, ali da će doći, to je bilo sigurno. Tuče te cipelom ili palicom. Mlati te kao stoku. Ne osjetiš bol od udaraca. Poslije se vratiš u sobu, napraviš dva-tri skleka, streseš glavom i ideš spavati. Nekada dođe ponovo po tebe. Opet te mlati. Opet se vratiš.
Nije to pravo spavanje. Na noć sam znao spavati do dvadeset minuta. Viču, bacaju nam noževe u vrata, njih deset bacaju one svoje bajunete. Streseš se svaki puta kada udari. Svu noć trešti muzika. Slušaju one svoje četničke pjesme. Od toga su svi kao drogirani. Inače, svi su stalno pijani.
Dovodili su i civile da nas gledaju, da gledaju žive ustaše. Kada čuješ da se vrata otključavaju, moraš ustati, moraš gledati u pod. Tako su nam naredili, da gledamo u pod. Kažu, nismo dostojni da ih gledamo, da ih gledamo u lice. Dolazili su tu i stariji ljudi, cure, žene, djeca. Stražari ih puste i kažu, evo vam ustaša, koljača. Kada to čuješ, znaš da se obraća tebi. Te ljude nitko nije tjerao da dolaze ovamo. Oni bi došli sami. Tražili su da ih puste. Zahtijevali. Da vide ustaše. A to znači, koljače, Hrvate, stoku. Mi bismo gledali u pod, a oni bi komentirali: gledaj ustašu, gledaj koljača, sve ćemo vas zaklati, sve ćemo vas pobiti, lomaču vam spremamo, koljite ih, što čekate. Oni hoće da te slome, i psihički i fizički. Nema šanse da se braniš. Nema šanse da pobjegneš. Nema šanse da pokušaš s njim razgovarati, da mu nešto kažeš. Ne pomaže, ne razumije. Svi misle isto. I onaj martićevac, i one žene, i ono malo dijete. Za njih smo svi ustaše, a to znači, ustaše, koljači, Hrvati, stoka. Tih deset dana što su nas pokazivali, kao u zoološkom vrtu. A najgore je što su djecu tamo dovodili. Vikali su: daj nož, da ga ja zakoljem. Osjećao sam se… slab, bespomoćan. Ne možeš vjerovati da se to događa, ne možeš sam sebi reći da je to istina.
Bile su tu i neke njihove doktorice. Mlade cure, dvadeset četiri, dvadeset pet. Uređene. Uđu unutra i kažu: ‘Dobar dan ustaše! Kako ste ustaše? Jeste li dobro ustaše?’ Hodaju okolo po sobi, pa kažu jedna drugoj: ‘Ovome baci analgin, ovome nije ništa, simulira…’
Najviše mi je žao jednog zapovjednika iz Gline. Miran, tih čovjek. Nikada glasa nije povisio, nikada se nije žalio. Njemu je sve slomljeno, cijeli grudni koš. Mora da ga je jako bolilo. Ali, nisu ga uspjeli slomiti. Ne psihički. Kod kuće ga čeka žena i troje djece. Njemu su one ‘doktorice’ davale onaj analgin. Čovjeku kojemu je slomljen grudni koš, ne može disati od bolova…
Bili su i oni iz Međunarodnog Crvenog križa. A što će reći. Zgražaju se. Vide. Sve im je jasno. Uzeli su nam podatke. Kažu da će nam pomoći, da će im reći. Uvjeti higijene su bili strašni. Ljudi se nisu po mjesec dana kupali. Donja roba na njima se raspala, i tako što. Kada su otišli prvi put, ništa bitno se nije promijenilo. Onda su došli ponovo i zatekli sve isto. Onda su zabranili pristup onim civilima, a i straža se poboljšala.
Mi smo samo maštali kada ćemo kući, kada će to biti. Zamišljali smo što ćemo im reći, što će oni reći nama. Što ćemo raditi kada nas puste.
Znali su da mi je žena trudna. Prijetili su, ako će biti sin, da će i njega, jer da će i on biti ustaša. I tako. Sve te noći proživljene, sve te scene. Ne dozvoliš sam sebi da ti to ide u glavu. Kada tako odlučiš, onda ti je sve normalno, i kada ručaš, i kada radiš, i kada te tuku i kada te ne tuku.
Nekada noću čuješ krikove, kao da nisu ljudski, tako ljudi ne viču, nego skviče, to su životinjski krici, to nije običaj. To su ljudima spajali struju kroz spolni organ ili su ga vezali žicom i natezali.
Kada su mene uhvatili, došli su neki ljudi, Srbi, iz Čiste Male. Dobro sam ih poznavao. Oni su se angažirali oko mene. Došli su gore da mi pomognu. Sada njemu jako prijete, da će proći kao i ja, taj Grulović. Sada ima velikih problema. Meni je tamo pomogao svaki čovjek koji je sa mnom razmijenio dvije-tri riječi, a da me nije tukao. S njima sam se pozdravio. Stvarno ih ne mrzim. Nisam nikada imao osvetničku maštu. Možda je tako dobro, a možda i nije, ne znam. Ne mogu ih mrziti, jer ih žalim. Meni je njih žao. Svih njih. Ima jedan što me pozvao do žice. Pita, jesam li od Šibenika, jesam, radio je tamo, pozna puno ljudi, pitao me, imaš telefon, imam, daj, ja ću ti javiti doma. I javio je. Ipak je čovjek. Dva-tri puta me dolazio preko žice pitati kako sam. Imam osjećaj da nitko od njih ne misli na sebe ili na budućnost. Čitav dan one četničke pjesme, to im ulazi u glavu. Oni su kao – bolesni. Ne mogu ih mrziti.”
NE DOPUSTIMO DA SE ZABORAVI !!!
radio gornji grad 
