O KNJIZI „TO GODIŠNJE DOBA U HAKARIJU“ FERITA EDGEUA

Turski pisac Ferit Edgu u svom romanu „To godišnje doba u Hakariju“ govori o čovjeku koji je izgubio svoj identitet i koji ga po svaku cijenu želi ponovo pronaći. Ali se isto tako može protumačiti da je u romanu riječ o svijetu koji je izgubio svoj „identitet“, te se nalazi u potrazi za novim. Bezimeni glavni lik se našao u jednom „prostoru“, u jednom „svijetu“, bez ikakvoga znanja o tome kako je dospio tu, šta je bio prije nego što je tu dospio (osim što često govori da je ranije, vjerovatno, bio kapetan broda), te u tom novom, za njega potpuno stranom svijetu želi pronaći i čvrsto „metafizičko uporište“ za sebe, a preko toga pronaći i svoj identitet. To će kazati da se čovjekov identitet gradi preko uspostavljanja odnosa sa dugim ljudima, dakle, preko drugih ljudi, a bezimeni glavni lik, zatičući se nakon „brodoloma“ u nepoznatom prostoru, bez sjećanja na samoga sebe odranije, ne može posjedovati identitet, jer mu je ono što je pred njim nepoznato, a ono što je iza njega, također mu je nepoznato, jer identitet također gradi zbir sjećanja o „historiji“ vlastite ličnosti. Bezimeni glavni lik se, stoga, na samome početku romana, nalazi na „nultoj poziciji“, te odatle kreće u potragu za samim sobom. Međutim, on i dalje posjeduje znanje, čak veliko znanje, o mnogim stvarima, poznaje „strane“ jezike… Glavni je lik za sebe kazao da je možda kapetan „novog vremena“ što u sebi ima, pored ostalog, i mesijanski prizvuk. To će reći da pravila prema kojima on nastoji da živi, da funkcioniše u zajednici kojoj pripada, trebaju biti pravila „novog vremena“.

U romanu je posebno važan odnos glavnoga lika prema birokratskom sistemu, državnim institucijama koje nemaju gotovo nikakvu funkciju, u odnosu na ljude kojima bi trebale da služe, osim što su svrha samima sebi. One su zatvorene prema onima koji traže pomoć, njihova „vrata“ su zatvorena, a osnovna je ideja romana kako je potrebno naučiti otvarati „vrata“ – to važi i za zajednicu i za svakoga pojedinca. Svaki je pojedinac svijet za sebe, a taj bi svijet trebao biti otvoren, a i zajednica je jedan svijet u mnoštvu takvih svjetova, te bi jedne prema drugima morale biti otvorene. A osobina tog vremena koji bi trebao nestati, propasti je da su svjetovi pojedinaca i njihovih zajednica poput Tvrđava, zatvoreni i suprotstavljeni, te u vječitom sukobu. Prema tome, „To godišnje doba u Hakariju“ je roman koji govori o „kapetanu novog vremena“ i jednoj, metaforički kazano, posve novoj plovidbi sa novom maršutom i novom vizijom.

.

BILJEŠKA O ĆOPIĆEVOJ PRIČI „HODALICE“

.

Priča Hodalice Branka Ćopića govori o tako čestoj pojavi u čovjekovom životu, a to je susret između ljudi. Priča je to o kojekakvim lutalicama koji se u pojedina godišnja doba pojave u selu, odigraju svoju ulogu lutalice ili prosjaka, pa potom nestanu kao da ih nikada nije ni bilo. Na početku Ćopićeve priče Hodalice je zapisano: „A kad se po grabovim šumarcima već uveliko stanu da javljaju oboreni dremljivi cvjetovi visibabe, onda se već na drumovima pokažu prve prošlogodišnje bedaci, ludaci i tihi zanesenjaci koji vječito nešto traže ili za nekog pitaju.“ Međutim, ovdje je s jedne strane suprotstavljen život koji je ustaljen na selu, i lutalice, koje se odnekud pojave, provedu neko vrijeme u selu sa ljudima i nestanu, a koje su potpuna suprotnost tom ujednačenom seoskom životu. To dolazi otuda što je mala zajednica ljudi, u kojoj svako svakoga zna, podložna ritualizaciji života, koji se u tom slučaju kreće prema svakodnevnim i ustaljenim mehanizmima, bez bilo kakve promjene. Iz perspektive male zajednice ljudi, potpuna suprotnost njihovom načinu života su te hodalice i lutalice: „Prolaze tako selima zanesenjaci, ludaci i proroci koji govore o strašnom sudu i o poslednjim danima, a kasnije u jesen, kad se obore beskrajne plačne kiše i kad plotovi gnjiju pokriveni tamnom sluzastom korom, onda i njih nečujno nestane u maglama i ranim sutonima.“ Dobro su nam poznati ljudi koji se odnekud pojave i nabrzinu nam prodaju neku šarenu lažu, pa se opet izgube u sumraku i magli. Postoji jedan čitav tip ljudi, raznih lutajućih propovjednika, koji raznose glasine o religiji, o Bogu ili pak Staršnom Sudu. Oni su tako neobični u provincijskim zajednicama u kojima sve teče polako, gdje svako svakoga zna, i u kojima je poetika susreta toliko svedena na najmanju moguću mjeru, da takve hodalice i lutalice privlače mnogo pažnje, baš kao i neki cirkusanti, koji seoskoj djeci prodaju dobro uvježbane trikove. Takvi vječiti putnici, savremeni Ahasveri, hodaju po svijetu i prodaju maglu i mjesečinu u jednoj Civilizaciji koja je utonula u mrak provincije, i koja je zasnovana na mehanizmima provincije. Onda se pak zapitamo da li današnja civilizacija na ovoj našoj planeti Zemlji, koja lebdi i kreće se svojom putanjom oko Sunca, u čitavom tom zvjezdanom beskraju, da li je, dakle ta današnja civilizacija nastala kako bi potpuno potonula u magle provincije, i kako bi sve kosmičke činjenice svoje egzistencije prevela na jezik provincije, pa čak i religiju, koju propovijedaju proroci-propovjednici i lutalice. Takvi propovjednici-proroci i prevode religiju na jezik provincije, i time stiču ugled među stanovnicima provincije, i stiču određena materijalna dobra. „S prvim tmurnim danima te jeseni izbio je iz magle crn čovjek avetinjskog izgleda, proboravio u selima nekoliko dana šireći zlokobnu jezu svojim pričanjem o krvavoj kiši koja će pasti kao kazna za grijehe, a onda ga je nečujno pojela kasna kišna jesen.“ Međutim, čak i danas, u savremenim gradovima, taj princip na kojem je zasnovana egzistencija tih hodalica i lutalica, zapravo je prinzip funkcioniranja susreta između ljudi u velikim gradovima. Danas su svi ljudi koji žive u savremenim gradovima zapravo lutalice i hodalice. Oni se vječito susreću u nekom mimohodu i kruženju gradom, jednom razmjene poglede i nikada se više ne susretnu, ili ako se još jednom susretnu, razmijene poglede u kojima se ponekad može pročitati da su se već nekad negdje sreli i potom kao priviđenje ponovo nestaju u svom lutanju u magli i sumraku…

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 06. 08. 2024.