Zagreb, nedjelja 4. kolovoza 2024.

Državni praznik samo što nije. Sjećam se toga dana prije trideset godina. U Zagrebu je te noći padala kiša, ni kišica ni kišurina. Padala je i padala. Dok sam još uvijek stanovao u trešnjevačkoj Novoj cesti, u stanu kojem je vlasnik bio Damir, HTV-ov angažirani novinar, skoro pa vršnjak, specijaliziran za teme i probleme ovdašnjeg pravosuđa.

Evo, moram prileći. Umjesto da buljim u prazan strop, imam uza sebe bilježnicu i škrabam. Moram prileći jer me fino miluje upala mišića na lijevoj potkoljenici. Za sada terapija jedva da djeluje. I nije u pitanju tek otežano kretanje, cijelo se tijelo iscrpi ubrzo. Pa dok vodim ovaj dnevnik oštri bolovi ili ipak podnošljive smetnje kao da umah se presele se kamo ih svijest ne uspijeva dohvatiti. Terapeutski učinak. Lako je kasnije, okrijepljeniji, preštrikati zapisano na laptop. A toliko me posla i obveza ovdje u Zagrebu čeka da vjerojatno ove godine neću na more u Istru. Bilo bi to poprilično riskantno, morao bi me netko snažnih ruku pridržavati da ne ljosnem po kamenoj obali i raskrvarim čelo, nos ili što drugo.

Osjećam se poput nekog ovdašnjeg Apollinairea. Osjećam se kao da sam i dalje u zasniježenom i po život opasnom Brinju, tamo negdje na strmoj uzvisini bogu iza nogu ponad Dabra i Zabara. Tek je 13.30. Navečer Melatonin Pura, inače, kazali bi Riječani, niente palente. Barem dva komada, a po potrebi i četiri. Kažu da je to biljni pripravak. Više od polovice života provedenog u Zagrebu! Perspektive prvog zaposlenja, dovoljnog za preživjeti koliko-toliko pristojno, a potom onog ispunjujućega. Života s tamnokosom kratkih vlasi. I ne više opterećivanja roditeljskih novčanika.

Preseljenje? Prvo valja uopće organizirati prijevoz. Dogovoriti kamion, dogovoriti utovar kartonskih kutija, kofera i najlonskih vreća te polica za knjige, od stana do kamiona te na kraju puta obratno. Potom sve to smjestiti barem privremeno u roditeljskom stanu na zapadnoj strani grada. I napokon, nastaviti živjeti u gradu koji svako toliko zdušno radi na tome da doživi sudbinu Senja u doba Vjenceslava Novaka te kratko nakon što su Mađari, susjedi nama sa sjevera, izgradili željezničku prugu prema ostatku Europe i počeli podizati industrijska postrojenja. Zapošljavati nisko i visoko kvalificirano osoblje. Talionica metala, trgovačka luka, rafinerija nafte, brodogradilište, cestovna tranportna tvrtka koja se pokazala divom respektabilnih razmjera …

Što već sada slutim da će mi od Zagreba nedostajati? I tko? Miroslav i Renata, Rada, Jasna, Dejan i Mladen, Tomislav i Vlado, Željka, Kristijanova majka kumica, frizerka Jasminka, Ante iz obližnjeg kioska, netko poput Jelene na biciklu, valjda još tko. Niskopodni tramvaji, kino Europa, Kame Man Nen naočale, restoran Ribice, fond Nacionalne i sveučilišne knjižnice, taxi služba 1717, one ljute slavonske kobasice za kuhanje, točionica s crnim pinotom, pizzerja Karijola … A kome se i čemu se radujem po povratku u Rijeku? Nikici i Gogi, Šegiju, Velidu, Neni i Ingrid, Borisu i Hildi, Vavi, Krizi, Kvatru, Aleksandru, Darku, Tei, Frenku. Valjda nisam koga propustio. A zatim Art-kvartu Benčić, ribljoj tržnici, fasadama zgrada na Potoku, vodi iz špine, Festivatu malih scena, Ri rocku, eventualnim Frljićevim Bakhama, konobi Fiume, Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, kupanju na Kostreni, trsatskom kafeu Sabrage, parku Vladimira Nazora, pogledu s 11. kata prema Kvarneru, simpozijima na Filozofskom fakultetu.

I evo, povratak u grad djetinjstva, rane mladosti … Da, grad koji se diči svojom historiografskom svijesti – bili smo prvi na svijetu u ovome i onome pa nismo zaostajali, od izuma ubojitog torpeda koji je još i danas strah i trepet po svim morima svijeta pa do fašističke vladavine dok fašizma još ni nije bilo u vrijeme onog pjesnika i pustolova koji je svaki peti dan držao govore s gradskog balkona pa su mu njegovi sunarodnjaci isporučili dva ili tri topovska hitca s fregate Andrea Doria ukotvljene ispred gradske luke (imala je grad na dlanu) da bi kratko potom, za dva ili tri dana, isti uglednik sjeo u automobil i ostatak života provodio u vili čijoj je raskoši pridonosio između ostalog devedesetmetarski minopolagač dotegljen tristotinjak metara uzbrdo. Radi toga da posluži kao sjajan belveder. Valjda u protivnom niente palente. Valja se vratiti u sadašnjost, u ovaj ovcati dan. Počistiti stan, otkazati ovo i ono. A mirovina će početi kapati, tako mi kažu, za neka tri mjeseca. Živjela birokratska efikasnost. Valja se oprostiti od prijatelja. Dati napraviti nove naočale koje vjerojatno (zbog tempi passati) neće biti Kame Man Nen, tvrtke koju je proslavio John Lennon. Ranije to još nisam znao i, pravo rečeno, nije me bilo briga, samo mi je bilo stalo do estetike koja je tiho ali uporno govorila “ti si s njima ti, prepoznaješ se u njima”. Ranije sam to osjetio jedino još s onim titoističkim zlatne bolje, ali one već godinama leže slomljene i sačuvane tek kao zavidan estetski ukras. Tanke, vrlo tanke, ali ne one nakaradne žbice koje su lansirali vjerojatno njemački dizajneri. Valja zamijeniti oštećenu zahodsku školjku, valja ostaviti svo suđe i posuđe. Valja pobacati dobar dio osobne biblioteke. Tko bi to kupio? Ostaviti novom vlasniku televizor i pojačalo Marantz 1070 (poklon za maturu preuzet na krčkom aerodromu) izrađeno u zadnjoj seriji dok se još tvornica nalazila u Kaliforniji, a radi na 110 volti. Nastojim ne gubiti glavu i izgleda da mi to dobro ide, a klečavci će me ionako dočekati u Rijeci. Drugi od tri moja grada. Walter Benjamin imao ih je i više od toga.

Pa ipak, ipak pomalo gubim glavu, ne da se osjećam raspamećeno, ali zabrinut sam kako sve to stići obaviti prije povratka u Rijeku. Uz to, započeti možda fizioterapiju, produžiti vozačku, kupiti novi laptop i nove tenisice, novi daljinski, posjetiti izložbu G. Trbuljaka u MSU, dogovoriti novog liječnika pa da lijek dolazi bez zakašnjenja … Sve se to naravno može obaviti i s nove odnosno stare adrese, ali da mi savjest ipak bude čista te da se ne moram na dan ili dva vratiti u Zagreb. Opet, ništa strašno, ali bolje ovako. U Rijeci je lako moguće da neke vinile poklonim Vavi, sakupljaču starih gramofonskih ploča. Glavno da ovdje jest iznad trideset, ali bez znoja.