Prelazeći jadranski most u četvrtak poslijepodne, Sava je na svom maslinastom ,vijugavom tijelu nosila otiske grmlja poput uzorka na svilenoj haljini, a sunce je imalo onu toplozlatnu,zagasitu nijansu, koja najavljuje blagost ljetne utihe prije nego jesen na prstima počne obilaziti voćnjake i strništa. Volim Zagreb ljeti, čini se da dozrijeva u tom miru, ima potpuno drugačiju vibraciju, bez imalo hektike, vrijeme u njemu klizi tiho i smireno kao njegova rijeka dok gradom opušteno šetaju prolaznici i turisti. Iza mene mladi par britanskih turista , šetaju Zrinhevcem” On kaže ” Amazing city, it’ s so calm- would you like to return after Dubrovnik? ” ona se složi oduševljeno i kaže da joj se čini da je sad u Dubrovniku nesnosna gužva, i da bi se rado vratila na još koji dan. Promatram prolaznike, i studenti koji su u gradu opušteni su, Dolac je prepun grožđa, ljetnih jabuka, kukuruza, paradajza,lubenica, smokava, pun je i ljudi, no sve je lagano, opušteno, a opet tako Puccinijevski pršti životom. Na moru je još ljetna jarost,sunce još prži, plaže su prepune kupača, djece koja ciče, svaki čas naiđe netko na skuteru ili električnom supu na pučini, čak i kad sam u divljini. Zagreb je miran, topao, zelen, vidim ljude kako leže na travi i čitaju. Umiruje me, čini mi se kao da grad zrije zajedno s voćem u trešnjevačkim dvorištima. U prolazu sestara Baković, pijem limunadu s pireom od jagode, i željno zagrizam svježu ljetnu podravsku jabuku. Subota nije mogla početi bolje.