Ovo je Tonkova slika koju sam snimio za njegova posljednjeg posjeta, u Leksikografskom zavodu prije mjesec dana. Došao je po novoizašli broj Književne republike u kojem je bilo i njegovih autorskih i uredničkih priloga. Zagrlili smo se kad je ušao, koroni usprkos (iako je u džepu nosio masku: “Brižna Iva mi dala da nosim” ). Bio je vedar, šalili smo se, prepričavali brojne zajedničke dogodovštine.

Vitak, pokretljiv, čovjek koji je uvijek radije pješačio nego se vozio tramvajem i taksijem. Prepričavalo se kako je na dodjeli plakete u povodu tisućite predstave Stilskih vježbi skočio iz gledališta na proscenij HNK ( što će njemu stepenice?!). A bio je već duboko u osmom desetljeću života!

Sugovornik brze misli, s bujicom riječi, mnoštvom neugaslih interesa, činio mi se vječitim dječakom, čovjekom koji će sigurno doživjeti stotu.

Govorio sam mu, za našeg zadnjeg susreta, između ostalog, o knjizi autobiografskih zapisa, gdje planiram i poglavlje o druženju s njim. Dogovorili smo se da mu tekst pošaljem – ako ga završim prije nego se vidimo, dok sam na moru – na mail tajnice Instituta za povijest umjetnosti. Nije imao svoj kompjutor ni smartphone. Ne zbog aristokratskog prezira prema novotarijama, već zbog načelnog stava da je on čovjek koji pripada Gutenbergovoj galaksiji, nije još pročitao sve knjige koje bi htio pročitati i što će mu onda ovi “novi mediji”?! Već je i televizor bio previše za njega. Ponekad bih mu pokazivao neke svoje i tuđe objave na fejsu, sa zanimanjem je to gledao: – Doista, nije to samo isprazna zabava, ima zanimljivih stvari. Čak i dobre poezije!

Rado mi je pozirao za selfie, ali nije to bio njegov medij.

Tonko je bio iskreno skroman, krajnje nerazmetljiv; siguran sam da ga nije toliko zanimalo da vidi kako ga ja prikazujem, više je njemu bilo do toga da pročita prijateljev rad kao oblik podrške, intelektualne i emocionalne.

Tonko je bio dobar pisac: vrstan pjesnik, likovni i književni kritičar, prevoditelj, ali iznad svega bio je pasioniran čitatelj, strastven, senzibilan, obrazovan, duboko i iskreno zaljubljen u književnost i pisce. Pripravan da im služi potiskujući sebe, baš samozatajno. Nisam u ovih svojih gotovo pola stoljeća bivanja u književnosti susreo čovjeka toliko zaljubljenog u književnost i umjetnost, toliko spremnog da entuzijastično podrži svakoga tko ima zeru talenta.

Nedostajat će taj dobri i pametni čovjek našoj književnosti i kulturi, a meni osobno i moj drug, moj lucidni sugovornik, suradnik s kojim sam 35 godina zajednički uređivao prvo Republiku, pa Književnu republiku. Toliko razgovarao o knjigama i piscima, a u nekim posebnim trenucima i ispovijedao mu se o najosobnijim stvarima, češće nego on meni. Bio sam siguran u njegovu diskretnost, u sposobnost da sačuva tajnu. On u moju, čini se, baš i ne. Vjerojatno s razlogom.

Posljednji zagrljaj, moj dragi prijatelju…