.

„Iako dolazi zima, često odlazi na kupanje po mjesečini. U dvorištima mlade noći domaćini pale korov po dvorištima. Obale su strmina s koje se zovu morske nimfe. Grad sa svojim sumracima spomenik je preminulom. Život slijedi meki ritam mora koji ustrajnošću briše sjećanja. Praskozorje nakon bluda je prizivanje nove čežnje. Šapat se pridružuje prošlim stvarima. Svi su bjegunci pred smrću. Nevažno je jesu li nekog izgubili ili ne. Grad je već više puta sam sebe izgubio. Čeka se nebo natopljeno svjetlom. U satirskom jutru opet započinje drevna igra, ekstaza i zaborav ne traže nikakve usporedbe. Ispunjavaju se. Nad mrtvim pričama sada umire mladost.“

.

„HODOLJUBLJA“ – STAZAMA I BOGAZAMA ZUKE DŽUMHURA

.

„Čitajući je, potovaćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu i nenametljivog tumača imaćete jednog umjetnika živa duha i bogatog srca, zapisao je Ivo Andrić u predgovoru knjige „Hodoljublja“.

Na pozornici se prvo digne zavjesa pa se onda odigrava drama. U svarnom životu prema B. Nušiću to drugačije biva: najprije se odigra drama pa se onda podigne zavjesa.

Nego, znate li vi dragi moji gdje je prvi puta u Evropi podignuta zavjesa koja je označila početak neke kazališne predstave? Hvarsko kazalište naravno. „Lijepa naša“ Croatia ima tu čast da na njezinom teritoriju postoji jedno od tri najstarija kazališta u Europi i prvo ikad pokrenuto javno kazalište na starom kontinentu

Hvarsko kazalište je od svog osnutka nekoliko puta pregrađivano, a današnji izgled dobilo je na prijelazu s 19. na 20. stoljeće. Od tada je prošlo i temeljitu restauraciju, a danas prelazi okvire lokalne zajednice. Hvarsko kazalište središte je nekih od najznačajnijih kulturnih manifestacija Hrvatske, poput Dana Hvarskoga kazališta.

Hvarsko kazalište izgrađeno je 1612. godine na prvom katu Arsenala, u središtu povijesne jezgre Hvara. Kazalište je jedna od najznačajnijih vojno-pomorskih zgrada svoje vrste na Mediteranu te je proglašena spomenikom najviše kategorije od nacionalnog značaja za Republiku Hrvatsku.

Od samog osnutka, kroz više od četiri stoljeća svog postojanja, kazalište je bilo središte kulturnog i društvenog života Grada i Komune. Gradnji komunalnog kazališta pridonijelo je humanističko ozračje otoka, pojava renesansnih dramskih tekstova Hvarskog književnog kruga od Lucića i Hektorovića, do Pelegrinovića i Benetovića, kao i čvrste veze Hvara sa drugim jadranskim komunama Splitom i Dubrovnikom. Često se raspravlja o tome šta je to istina, koja je priroda istine; kako je moguće da ima više vrsta istina, ili više suprotstavljenih istina, koje je potrebno dokazivati. U vinu je istina, neko reče, ali i u onome što je zapisano. Tako na primjer R. Barthes tvrdi da je „tekst sačinjen od mnogostrukih pisanja, izveden iz raznih kultura, te ulazi u međusobne odnose dijaloga, parodije, osporavanja, no postoji jedno mjesto gdje ta mnogostrukost nalazi svoje žarište, a to mjesto je čitatelj, a ne, kao što se nekada govorilo, autor. Čitatelj je prostor na kojemu su svi citati koji čine pisanje zapisani, a da pritome ni jedan do njih nije izgubljen; jedinstvo teksta ne leži u njegovu porijeklu nego u njegovu odredištu. No to odredište više ne može biti osobno; čitatelj je čovjek bez povijesti, životopisa, psihologije; on je jednostavno onaj netko koji sadrži na jednom mjestu sve tragove od kojih se pisani tekst sastoji.“

Vrijeme klasičnog teatra je prohujalo. Njega je zamijenio reality show. Savršen primjer klasičnog teatra je Šekspir. Njegove drame su se stoljećima izvodile na pozorišnim binama širom svijeta, i imale su svoju publiku. S tom dugom i lijepom tradicijom teatra je po svoj prilici gotovo. „Zastor je pao. Konac drame. Već idu kući gospoda i dame. A da li se komad dopo? Po pljesku sudeć nije propo“, što bi rekao H. Hajne. Moderni teatar, odnosno reality show nema publiku u klasičnom smislu. Publiku ili je integrirao neki drugi reality show ili sami kreiraju jedan reality show. Pozornica kao javni prostor je uništena, jer se dogodila jedna inverzija javnog i privatnog prostora. Moderni reality show može od javnog prostora napraviti privatni i obrnuto, odnosno, skoro igrajući se, privatni prostor predstavljati kao javni, a javni prostor upotrebljavati kao da je privatni. Šekspirov teatar je bio pozornica humora, ali i tragedije (a oni se na nekim mjestima spajaju u tragi-komediju), ali je njegova pozornica često bila poprište i ogledalo ljudskog zla, historijskog usuda i prolijevanja krvi. „O smrti trebalo znati ipak više od Kanta, koji je, jednom upitan, rekao da o njoj ne zna gotovo ništa“, zapisuje književnik Marijan Grakalić (u knjizi Smrt Džejmsa Džojsa).

„Kod“ zla i dalje živi, i on je postao najskrivenija jezgra modernog reality showa. Institucija autora je odavno poljuljana, ali se može sada konstatirati da je i institucija recipijenta, odnosno čitatelja ili publike također uništena. O tome je jako lijepo pisao Roland Barthes u svome znamenitom eseju Smrt autora: „Na kraju, da ne idemo dalje od prapovijesti modernizma, nadrealizam, premda nije bio u mogućnosti da jeziku odobri vrhovno mjesto (budući da je jezik sustav, a budući da je cilj pokreta, romantično gledajući, da ruši kodove – što je samo po sebi iluzija; kod se ne može uništiti, on se može samo „izigrati“), pridonio je degradaciji ugleda Autora time što je neprestano preporučivao iznenadno razočarenje u očekivanju značenja (onaj slavni nadrealistički „trzaj“), povjerivši ruci zadaću da piše što brže može o onome čega sama glava još nije svjesna (automatsko pisanje), i time što prihvaća načela i iskustvo da više ljudi zajedno pišu.“

Od vremena nastanka eseja „Smrt autora“ umjetnost je doživjela velike promjene i preobražaje. U današnje vrijeme je virtuelna realnost uništila instituciju autora, ali i instituciju čitatelja, ili kritičara. Sada oni uistinu zajedno, u jednom redu, pokretne trake virtuelnog zida, kreiraju jedan zajednički reality show. U Šekspirovo vrijeme, ali i ranije (u vrijeme grčke tragedije) pa i nekoliko stoljeća kasnije, sve donedavno, do početka novog milenijuma, bila je jasno razgraničena linija između pozornice i publike. Tako Barthes piše: „Uklanjanje Autora (čovjek bi tu mogao reći zajedno s Brechtom da se radi o pravom udaljavanju budući da Autor kao da se umanjuje u neku sitnu figuru na najdaljem rubu književne pozornice) nije samo povijesna činjenica ni djelo pisanja; ono radikalno mijenja moderni tekst (ili – što je ista stvar – tekst će odsada biti sačinjen i čitan na takav način da autor bude odsutan na svim njegovim razinama).“

Uklanjanje autora je bio prvi stepenik u uništavalju klasičnog koncepta umjetnosti; tek nakon što je uništen i čitatelj, odnosno publika – teatar je napravio preobražaj u reality show. Roland Barthes je u svoje vrijeme procijenio da je poljuljana institucija autora, ali je tada još uvijek velike nade polagao u samog čitatelja, koji je za njega bio kamen-temeljac umjetnosti: „Vratimo se Balzakovoj rečenici. Nitko, nijedna „osoba“ to ne kaže: njezin izvor, njezin glas, nije pravo mjesto pisanja, nego je to čitanje. Još jedan primjer učinit će to jasnim: nedavno istraživanje (J. P. Vernant) pokazalo je konstitutivnu višeznačnu prirodu grčke tragedije, tekst koji je satkan od riječi s dvostrukim značenjima koje svaki lik shvaća jednoznačno (to vječno razumijevanje upravo je „tragično“; no ipak postoji netko tko razumije svaku riječ, i tko, štoviše, čuje gluhoću likova koji govore pred njim – a taj netko je upravo čitatelj (ili ovdje, slušatelj). Tako je otkrivena potpuna egzistencija pisanja; tekst je sačinjen od mnogostrukih pisanja, izveden iz raznih kultura, te ulazi u međusobne odnose dijaloga, parodije, osporavanja, no postoji jedno mjesto gdje ta mnogostrukost nalazi svoje žarište, a to mjesto je čitatelj, a ne, kao što se nekada govorilo, autor. Čitatelj je prostor na kojemu su svi citati koji čine pisanje zapisani, a da pritome ni jedan do njih nije izgubljen; jedinstvo teksta ne leži u njegovu porijeklu nego u njegovu odredištu. No to odredište više ne može biti osobno; čitatelj je čovjek bez povijesti, životopisa, psihologije; on je jednostavno onaj netko koji sadrži na jednom mjestu sve tragove od kojih se pisani tekst sastoji. Zbog toga je prezira vrijedno kada se novo pisanje osuđuje u ime humanizma koji se licemjerno pretvara u šampiona čitateljevih prava. Klasična kritika nikada nije posvetila nikakvu pažnju čitatelju; za tu (kritiku) pisac je jedina osoba u književnosti. Počinjemo odbijati da nas vuče za nos dobro društvo arogantnim, satiričnim optužbama u prilog onome što samo to društvo ostavlja po strani, ignorira, guši ili uništava; znamo da, ako pisanju treba dati budućnost, moramo odbiti mit: rođenje čitatelja mora se dogoditi uz cijenu smrti Autora.“

Ali ovaj svijet je i dalje zadržao neke drevne elemente. Kao na primjer svoju tragičku prirodu. Dramska polarizacija i napetost pune elektricitetom Eter novog milenijuma. Ljudska drama je uistinu preživjela. Međutim, mi baš kao da se nalazimo na jednom prelomnom mjestu. Baš kao da se moderno čovječanstvo dijeli u dva tabora; prvi tabor ostaje u starom Šekspirovom svijetu tradicionalnih vrijednosti, dok drugi tabor tovari kola i upreže konje u karavane koji kreću prema budućnosti. U svojoj knjizi „Ex Ponto“ Andrić je zapisao: „I ovi što su mi najbliži, što sa mnom vojuju, i oni su vjernici glasne radosti. Oni su vojnici, ja sam leventa; u mom grbu je crn veo; oni se bore za pobjedu, a moja borba nema kraja. Kad oni siđu kao pobjednici u ravnicu, zapjevaće široku mirnu pjesmu iza boja, a ja ću pobiti svoj barjak u samoći i pritezati kolan za nova putovanja“.

.

FILMSKI FESTIVAL “KUSTENDORF“ – OVOGODIŠNJA NAGRADA „ZLATNO JAJE“ FILMU „LJUBIČASTA ZEMLJA“

.

Lijepe vijesti iz dvorane „Prokleta avlija“, slavilo se do duboko u noć. La muzika di note. „Šarenilo svijeta“ u noći punog mjeseca. Za astalom „Trojica veličanstvenih“: Mateo Garone (nominovan za oskara), pisac Sandro Geroneci (dobitnik velike nagrade Ivo Andrić), te vanzemaljac Emir Kusturica. Uz vatrenu „medovaču“. se prisjećaju zlatnih godina Holivuda dok je vedrom pučinom neba zabrodio ogroman pun mjesec, a njegova se svjetlost spuštala brzo sa Šargana niz „Mokru goru“ šireći najprije prigušen pa sve veći sjaj i neku oštru svježinu u kojoj su se javljali novi, odvojeni mirisi gorskih trava i rastinja. Nisu ni primjetili kad je taj mjesec izišao iza oštrog planinskog grebena a sad je već sjedio među njima kao nov i nepoznat sabesjednik pred kojim se svi pomalo snebivaju. Izgledalo kao da će taj mjesec sad progovoriti i nešto tiho i novo kazati, ali ne progovara i ne kazuje. Dakle, pitanje svih pitanja: kako osvjetliti puteve u svijetu tame? U filmu „Strategija svrake“, čiji je scenarista bio Emir Kusturica (skupa sa nedavno preminulim Mladenom Materićem), provejava ona vječna čežnja da se „osvjetle“ putevi u svijetu tame. Svrake su poznate po tome što kradu svjetlucave predmete te od njih krišom pletu svoja gnijezda, otuda i naziv filma „strategija svrake“. Svetlost ne bi bila ništa, ili barem ništa vidljivo, bez tame kojoj se suprotstavlja i koja je čini vidljivom. Baš otuda je uloga Boga tako prisutna od praskozorja ljudske civilizacije, jer upravo u toj centriranosti svijeta od strane praznog centra, otvara se prostor da se u ljudsku Stvarnost na Zemlji spusti figura boga, da se ta misterija stvarnosti prelije u jednu konkretnu Figuru (koju je čovjek tokom svoje povijesti osmišljavao, nadopunjavao, i u svojoj mašti kreirao) – jer je život distanca, bez direktnih izlivanja uporednih stvarnosti, i bez objavljivanja tajni stvaranja. Upravo ta „radost stvaranja“ umjetniku je najveća nagrada. Aleksandru Velikom se klanjala cijela Grčka, bio je na vrhuncu slave. Jedini koji je ignorirao njegovu moć i slavu bio je Digen. Ovaj je filozof bezbrižno živio provodeći dane u bačvi, bez ikakvih materijalnih zahtijeva te kao takav nije puno hajao o miljenicima boga Zevsa.

Aleksandar, koji je i sam bio učenik jednog filozofa (Aristotel) se osjećao uvrijeđenim, zar jedan puki siromah koji nema dovoljno ni za jelo može prkositi njemu, Aleksandru Velikom?

Kad nije htio Diogen Aleksandru, onda je Aleksandar došao Diogenu i upitao ga:

“Zar me se ne bojiš?” Diogen mu je odgovorio protupitanjem: „Pa što si ti Aleksandre, dobro ili zlo?”

(Uzgred da pomenem da sličnim pitanjem Gete započinje svog „Fausta“. Razgovor je tekao otprilike ovako:

„Pa dobro majka mu stara recite konačno tko ste vi? Mefistofel odgovara: Ja sam onaj što vječito misli na zlo a vječito čini dobro“.)

Dakako da je Aleksandar odgovorio da je on velika dobričina i da uvijek čini dobro

“A tko se boji nečega što je dobro?” uzvratio mu je Diogen.

Odgovorom je zadivio Aleksandra koji ne skrivajući svoje oduševljenje upita: “Zar tebi, Diogene, ništa ne treba?”

“Ništa, samo mi se makni sa sunca”, odgovorio je Diogen jer mu je Aleksandar zaklanjao sunčevo svjetlo koje je jedino davalo toplinu ovom čudnovatom filozofu. Aleksandar se čudom čudio te vidno ganut reče starcu kako mu zavidi na skromnosti i da bi se rado mijenjao s njim. Sumnjam da bi na ovako nešto pristao ovaj današnji „Aleksandar veliki“ iz Beograda. Da bi bio sretan, a to je po njegovu poimanju sreće značilo biti slavan, Aleksandar je morao osvojiti cijeli svijet. Stari filozof Diogen, „ne treba ništa i ne traži ništa“, a ipak je sretan.

.