„Počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto. Iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom. I zato:

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;

Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;

Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;

Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega“.

Meša Selimović

.

O „ZELENIM“ MINISTRIMA SDP-a BiH

.

Nedavno je zbog izmišljenog napada na bošnjačke povratnike u Gacku na noge skočila cijela država nakon čega je naš vrli federalni ministar Nerin Dizdar (valjda je osluhno o čemu se radi) u stilu velikog otomanskog kavalira poslao na jug „svoj tim“, kako se izrazio, odnosno gospođu Dušku Jurišić pa nek se ona cijeli dan trucka prašnjavim drumovima i bori za prava bošnjačkih izbjeglica, što ona u biti i radi cijelo vrijeme.

Ponavljam, taj napad na Bošnjake je po meni bio prozirna izmišljotina. Prije 5-6 godina smo imali nešto slično dole u Gacku, i ne bi me iznenadilo da se ispostavi kako su možda u oba ta napada na povratnike korištene iste „uznemirujuće“ fotografije.

Kad se desio incident oko gradnje džamije u Rabranima (što je za svaku osudu) uvaženi gosp. ministar Dizdar je, što je bilo za očekivati, iz istih stopa otputovao na lice mjesta uz veliku medijsku pompu.

Ovdje u glavnom gradu imamo jednu džamiju koja je izgrađena u „tuđoj avliji“ (odnosno u avliji stare srpske familije Čangalović), a ministar kobajagi sad odjednom nije nadležan (stari otomanski maniri ispotiha postaju dio naše svakodnevnice), iako se pomenuti objekat nalazi jedva pola kilometra vazdušne linije od zgrade federalne vlade u sarajevskom naselju G. Pofalići. Na malom sportskom igralištu (koje se nalazi pored pomemute bogomolje) ove se godine (16. 05. 2024.) proslavila obljetnica Pofalićke bitke uz pjesmu „Ponesi zastavu Dragane Vikiću“. Je li u ovome poratnom vremenu prikladno pjevati takve pjesme ako znamo da po školama (od Velešića preko Pofalića, pa sve tamo do Rajlovca) više nema niti jednog učenika srpske i hrvatske nacionalnosti, a nekada ih je u svakom razredu bilo barem polovica. Ova statistika (koja je očigledna, neporeciva i lako provjerljiva) govori o zastrašujućim razmjerama etničkog čišćenja koji se dogodio u ratnim i poratnim godinama. „A šta su oni nama radili“, upitat će Denis Bećirović i njemu slični. Dragi Denise, i „oni“ su vama priređivali slične strahote samo ima jedna „mala“ razlika: ovo o čemu ja govorim se dešava u glavnom gradu ili preciznije kazano u „takozvanom“ glavnom gradu. Sve je kod nas „takozvano“. I armija BiH, i državne televizije i glavni grad a i mi sami već odavno lebdimo u maglovitim sferama fikcije.

.

ONCE UPON TIME IN SARAJEVO

FANTOM SLOBODE: „ČUJEM ČUDOVIŠTE KAKO DIŠE“

.

„Čujem čudovište kako diše, čujem kako dah demokracije postaje sve slabiji. Sretna sam da ste svi vi ovdje, i da joj želite udahnuti novi život. Nadam se da nije prekasno“, napisala je nobelovka Efriede Jelinek u svom apelu koji je pročitan na protestnom skupu pred sto tisuća ljudi…

.

ŽIVJETI ILI UMRIJETI U SARAJEVU?

.

Nove spoznaje o tihoj i perfidnoj tiraniji koju „odredi smrti“ vrše nad mojom povratničkom familijom u Sarajevu. Nakon jedne provale u našu privatnu kuću moja je majka prestravljena od šoka ubrzo preminula. Te kobne noći se izvodila nekakva „akcija“ u kojoj je učestvovalo 5-6 kombi vozila, dakle za tako krupne aktivnosti ne samo da su policijske agencije morale znati, nego su učestvovale u tome.

Naravno prijavili smo policiji kantona Sarajevo, i ništa. Zvali smo ih puno puta u raznim prigodama i prije ove noći, ali nikad ništa. Pisao sam i tekstove o našim problemima koji su objavljivani i u Zagrebu i Sarajevu, i opet ništa. Otac se pored ostalih obratio i Bakiru Izetbegoviću za pomoć i ništa. Samo šutnja i opet šutnja. U čijim rukama je naš grad, ko nas progoni i teroriše godinama?

Ja sam uvjeren da bi nam policija kantona Sarajevo pomogla da je mogla.

Dakle, u pozadini je neko velik i moćan ko vuče konce i uspješno sve zataškava ne ostavljajući tragove iza sebe.

Nakon sahrane moje majke, koja je takođe „majka Srebrenice i Bratunca“, mi smo ostali kao povratnička familija bez ikakvih primanja jer je samo majka imala minimalnu mirovinu.

Otac je išao u zavod PIO da bar pokuša zadržati njezinu mirovinu i nije uspio jer mu na šalteru rekoše da nemamo pravo. Kasnije smo saznali da je na nečiji nevidljivi mig na šalter ubačen „padobranac“ koji je bio s nekim u vezi i tako su nas uspjeli prevariti da ne dobijemo mirovinu.

Nakon što je zavod PIO BiH nedavno na par portala objavio uvjete ko ima pravo na Porodičnu mirovinu nakon smrti bračnog druga vidjeli smo da su nas prevarili jer je u momentu smrti majke otac imao preko 60 godina.

Zašto gore upotrijebih riječ „padobranac“, pa zato što mome ocu sličnu mafijašku igru stalno priređuju na čigled i komšiluka i cijelog grada. Nedavno je išao u MUP da vadi osobnu kartu i tamo je neko opet na nečiji mig ubacio na šaltere svoje „uljeze“ koji su se dugo dugo iživljavali na mome ocu dok se nisu na koncu smilovali te mu dali osobnu kartu. Otac je preuzevši novu osobnu kartu malo zastao uz obližnji pult da LK i par papira stavi u novčanik kad službenica sa šaltera skoči i dođe do njega preturajući mu po papirima koje mu je prije par sekundi dala govoreći kako joj se navodno negdje zagubila stara osobna karta mog oca koja ostala kod nje. Šta je pozadina ove igre? Mislim da je neko iz nekog razloga želio da se dokopa stare LK i ova „igra“ je trebala biti pokriće da se ta „želja“ nekom ispuni. Realiti šou je naravno sniman internim kamerama i vjerojatno u direktnom prenosu emitiran širom Svijeta kao „realiti šou“. Kad ovakve stvari doživljavamo u prostorijama kantonalne policije kome se onda imamo požaliti za naše patnje? Nama je odavno jasno da je neko preko mog oca „ispleo“ milonski biznis i taj neko se vješto skriva i uzima kajmak.

Za 1. Maj prošle godine su nam na izlazu iz sarajevskog groblja Vlakovo napravili klasičnu „sačekušu“. Tad smo srećom iščupali živu glavu, ali smo ostali bez auta.

I dalje nas neumorno progone i muče glađu, ali nekako odoljevamo perfidnim nasrtajima. I ovo vam moram kazati. U Srebrenici se svašta događalo ali niti jedan pojedinačni zločin koji se tamo desio nije toliko strašan u poređenju sa ovim šta se nama dogodilo nakon povratka u Sarajevo.

Polako, polako, malo se strpite da objasnim ovo što rekoh.

Strašna je i sama pomisao na Srebrenicu, sve je to meni savršeno jasno. Ali ipak ima jedna „mala“ razlika – te bolne strahote koje su preživjeli srebreničani su se desile u ratu a mojoj se familiji ova drama dešava u miru i to u našem glavnom gradu. Srebrenica se desila u jednom danu, a naše muke traju već preko dvadeset godina.

Ne, nisu na ovome stali.

I dalje nas progone, a sada još pride muče i glađu jer nemamo nikakvih redovnih mjesečnih primanja. Ni kruh nam ne daju smirom kupiti dok nam barem malo život ne zagorčaju.

Uprkos svemu vas molim da ove žalopojke ne shvatite pogrešno. Sve ovo što rekoh nema nikakve veze sa mojim komšijama Bošnjacima koji bi nam pomogli, jednako kao i policija kantona Sarajevo da su mogli.

HERR, VERGIB INEN, DEN SIE WIESEN, WAS SIE TUN!