Kada je Borges svojevremeno postavljen za ravnatelja Nacionalne biblioteke, ironijom je sudbine bio već potpuno slijep. Pablo Neruda je tada rekao: „Bog mu je istovremeno darovao 800.000 knjiga i tamu“. Ta borba svjetlosti i tame je postojala od praiskona.

„Bioskopska vrata su zatvorena, zavjese su navučene, iznenađena i pomalo uplašena mrakom, publika se utišala i sa nadom očekuje da filmska slika pobjedi tamu i zaigra na platnu. Mrak je, kao što znamo, najgušći pred svitanje“. To su bile završne rečenice nove knjige Emira Kusturice „Kad mrtve duše marširaju“.

A šta će biti sa bosanskim „tamnim vilajetom“ u eri velike praznine i mrke guste tame?

Buraz, lako je za nas: ako Sarajevo i propadne, preživjet će „Željo“.

.

NACH DEM SPIEL, VOR DEM SPIEL

,

Nakon svršetka jedne predstave (igre), počinje nova predstava (Nach dem spiel ist vor dem spiel). Globalno potonuće je šansa za novi početak…

Za ovu prigodu sam preveo sa njemačkog jezika Uvodni dio ovog Krausovog djela:

„POSLJEDNJI DANI ČOVJEČANSTVA“

Karl Kraus (1974 – 1936)

.

Izvedba drame, čije bi trajanje trebalo biti desetak večeri po zemaljskom vremenu, namijenjena je marsovskom teatru. Posjetioci teatra ovoga svijeta tome se nisu mogli suprotstaviti. Jer to je krv njihove krvi i sadržaj je od sadržaja nestvarnog, nezamislivog, nedostupnog svakom budnom osjetilu, nepristupačnog sjećanjima, sačuvanog samo u krvavim snovima, kada su operetni likovi igrali tragediju čovječanstva. Radnja koja vodi u stotinjak scena i paklenih rupa je nemoguća, traljava i bez heroja. Humor je tek samoprijekor nekoga ko nije poludio na pomisao da je cijelim umom svjedočio ovim suvremenim događajima. Osim njega, koji potomstvu okriva sramotu takve dionice, niko drugi nema pravo na ovaj humor. Suvremenici, koji su tolerirali ovo što je ovdje napisano, pravo na smijeh stavljaju iza dužnosti plača. Najnevjerovatnija djela o kojima se ovdje izvještava, uistinu su se dogodila; ja sam ih opisao onako kako su se odigrala. Najnevjerovatniji razgovori koji se ovdje vode izgovoreni su doslovno; nastrašniji izumi su citati. Rečenice čije se ludilo neizbrisivo upisuje u uho prerastaju u muziku života. Dokument je slika; izvještaji nastaju kao brojke, brojke umiru kao uvodnici; feljton je dobio usta koja govore monološki; fraze stoje na dvije noge – ljudi su zadržali samo jednu. Tonovi jure i zveckaju kroz vrijeme i nadimaju se do korala nesvete akcije. Ljudi koji su živjeli unutar čovječanstva i preživeli ga, su poput tvoraca i predstavnika jedne stvarnosti, koja nema meso nego krv, ne krv, nego tintu, uvučenu u sjene i lutke i svedenu na formulu svoje djelatne nematerijalnosti. Larve i lemuri, maske tragičnog karnevala, imaju živa imena, jer tako mora biti i jer ništa nije slučajno u ovoj slučajnoj prolaznosti, što nikome ne daje pravo da to tretira kao lokalnu stvar. Događaji koji se odvijaju u uglu Sirk ulice imaju kosmički karakter. Ko ima slabe živce, čak i ako je dovoljno jak da izdrži vrijeme, treba da se ukloni iz igre. Nije za očekivati, da sadašnjost, u kojoj bi mogli biti, razumijeva riječ užas nikako drugačije nego kao šalu, posebno tamo, gdje riječ opet odzvanja iz domaćih nizina najjezivijih dijalekata, a ono što je upravo doživljeno, preživjelo je za nešto drugo od izuma. Za ono na čiju se tkaninu mršti. Jer iznad svake sramote rata radi se o ljudima, koji o njemu više ništa ne žele znati, dok trpe da on jest, a ne da je bio. Nadživio je one koji su ga preživjeli, a iako maske prolaze kroz čistu srijedu, ne žele se podsjećati jedna na drugu. Kako je duboko shvatljivo razočarenje jedne epohe, koja nikada nije bila sposobna za iskustvo i spoznavanje onoga što je doživjela, ne može se pokolebati čak ni njenim slomom, a osjeća jednako malo kajanja zbog djela, ali ima dovoljno samoodržanja, da pokrije uši na fonografu herojskih pjesama, i dovoljno samopožrtvovanosti, da ponovo udari ako zatreba. Jer činjenica da će biti rata čini se najmanje neshvatljivom onima kojima je parola „Sad je rat“, koja je omogućila i prikrila svaku nečast, ali opomena „Sad je bio rat!“ remeti zasluženi odmor preživjelih. Imaju svjetsko tržište – cilj, u viteškom oklopu osvajaju taj cilj za koji su rođeni; moraju se zadovoljiti najgorim dogovorom da ih prodaju na buvljaku. U takvom raspoloženju, neka im neko priča o ratu! I mogu se bojati da će budućnosti koja je iznikla iz bedra tako puste sadašnjsti, unatoč većoj udaljenosti, nedostajati veća moć razumijevanja. Ipak, takvo potpuno priznanje krivice zbog pripadnosti ovom čovječanstvu negdje mora biti dobrodošlo, a u nekom trenutku i korisno. I „budući da su umovi još divlji“, Horacijeva poruka reformatoru je naručena za Visoki sud na ruševinama:

.

I da kažem svijetu koji još ne zna,

Kako se sve to dogodilo; tako ćete čuti

O djelima tjelesnim, krvavim, neprirodnim,

Slučajnim sudovima, slijepim ubistvima;

O smrti uzrokovanoj nasiljem i lukavstvom,

I planovima koji su propali u glavi pronalazača:

o svemu ovome mogu istinito izvijestiti….