„Reklo bi se da paklu pristaje bilo koja scenografija čim iz svijeta potpuno iščezne ljudskost. Kad otuđenost dosegne vrhunac diše se čisti očaj. Protraćenim životima cijedi se izgubljeno vrijeme. Zaludu je onda ljudske ljušture garnirati religioznom metaforikom. Kao u posljednjim sekvencama Roy Andersonovog filma Pjesme s drugog kata. Popne li se deset katova više i prepečen navikom čovjek mahinalno na otvorena vrata ukorači u lift koji nije, bog zna zašto, stigao na poziv, e pa, upravo takav šok izaziva ukoračenje u ništavilo. Enter the void! Pad se zna nerijetko preživjeti i nema toga ko ga nije iskusio za života, barem jedanput“…

Filozof NERMIN SARAJLIĆ (Iz teksta „Jeka Paskalovog fragmenta“)

.

RILKEOV BIJEG U DJETINJSTVO

.

Povod za ovaj ogled je Rilkeova priča „Posljednji“ koja govori o problemu Nestanka pojedinca, porodice, dinastije – na način kako je nestajanje (i nastajanje) naraštaja opisano u starozavjetnim knjigama. Taj strah od Nestanka, ili možda čežnja za Nestankom – jedna je od osnovnih čovjekovih opsesija, koja u sebi sadrži mnogo patologije, ali i pogonske snage da se oblikuje neponovljivi cvijet duha, da se očuva od zaborava u nekom obliku, prije nego naše tijelo rastavi zemlja, a konture našeg lica potonu u bezimenost. Umjetnost je jedan krik – otpor tom patološkom strahu od poništavanja identiteta, koje se dogodi svakom čovjeku nakon što ga prekrije zemlja. Njegov identitet, njegova neponovljiva kontura bića – iščezavaju u nepovrat. Ako je tokom života napravio neki otisak, kroz crtež na zidu pećine, kroz oblik lica u kamenu, kroz zvuk ili muziku, ili jezik – njegovo postojanje dobija nešto trajniji oblik. Njemu zemlja, materijal od zemlje, ponudi „prostor“ za oblikovanje njegovog bića, a ona će ga čuvati dok vjetar, ili neko novo ledeno doba, ne zamete obrise i tragove. Mislim da je taj problem nestanka pojedinca, ali i čitavih naraštaja jako lijepo opisan u starozavjetnim knjigama – a Rilke je bio veliki ljubitelj tog štiva. Čini se da je ta čovjekova opsjednutost nestankom ponekad jača čak i od ljubavi. To je antička borba između Erosa i Tanatosa. Ljubavi i smrti. Ljubav produžava život, ona obnavlja križanjem konture bića koje je već postojalo u vremenu, dok nas smrt (Tanatos) odvlači u podzemni svijet bezimenosti, nepostojanja – bezobličnosti i sjedinjuje nas sa mrtvom tvari, kakva je Zemlja (ili je ona barem takva naizgled).

Protagonist Rilkeove priče Posljednji je jedan ojađeni čovjek, koji provodi predvečerje sa majkom – samo još jedan proljetni sumrak, još jedan dan, prije nego što i on ode u bezimenost, a zidovi stana u kojem je živio izgube svaku uspomenu na njega, zidovi koje je njegov duh tokom života tako snažno u sebe primio. To je samo jedan dan na zemlji, dan kao i svaki drugi, dok smo izloženi bolesti, u želji da se suprotstavimo svijetu, koji ne obraća pažnju na nas, koji ne drži do našeg postojanja, a mi tako uporno želimo da ostane neki pomen na nas. To podjednako želi pjesnik Rilke, kao i junak njegove prozne priče. Obojica se na dvije razine bore sa ništavilom prolaznosti. Junak ove priče postaje sumnjičav prema ljubavi, prema životnoj dramaturgiji u koju ga uvodi sjedinjenje sa djevojkom, suprotnim polom – on čak kao da utjehu pronalazi upravo u Tanatosu, kao da želi da ga snaga njegove obmane potpuno obuzme, kao da traži utjehu vječne anonimnosti, beskrajne Bezimenosti. U priči je zapisano: „On živi dva života. Jedan prema naprijed i jedan duboko unazad u prošlost. To ga čini tako, – tako širokim…“ Mislim da je u tom udvostručavanju, u umnogostručavanju činjenica života, zapravo sadržana i njegova tajna. „Djetinjstvo je jedna zemlja, potpuno neovisna od svega. Jedina zemlja, u kojoj ima kraljeva. Zašto ići u izgnanstvo? Zašto ne postati stariji i zreliji u ovoj zemlji?…“ Vrijeme djetinjstva u odraslom čovjeku je jedna zasebna zona, u kojoj vlada dijete, koje nije istovjetno sa njegovim trenutnim „Ja“. To je jedna čudesna enklava duha. Ali da li je to tako sa ukupnim ljudskim životom? Samo jedan čovjek možda da živi živote u nizu, na principu prekidanja kontinuiteta između životnih etapa, kao što i sam sadržaj života biva prerezan. Jedan svijet dobijemo, a drugi izgubimo. Pozadina ove Rilkeove priče su razne kraljevske dinastije iz Srednjeg vijeka, koje su se borile, vladale – kroz naraštaje, a potom odlazile u nestanak. Prekrivao ih je veo anonimnosti, premda su u životu bili kraljevi. Na početku priče se pominju neki portreti ljudi koji odavno nisu u životu, putem kojih se povlači paralela sa vremenom postojanja, kao što u mnogim kućama portreti bake i djeda prisjećaju na neka davno minula vremena, ali ukazuju na postojanje izvjesnog kontinuiteta u vremenu. Na kraju se sve svodi na izmenjivanje naraštaja, koje je tako lijepo opisano u starozavjetnim knjigama, koji po redu vremena odlaze u Nestanak. Umjetnost je samo jedan krik protiv ništavila upućen u ambis bez dna. To je čežnja za originalnošću, za stvaralačkim potencijalom koji se ne može ponoviti u istom obliku. Čovjek nije mašina serijske proizvodnje, on želi da se diferencira kroz neponovljivost, a njegov duh teži da ostavi pečat posebnosti u vremenu i prostoru – u materijalu. Upravo je to ova Rilkeova priča – iznutra i izvana. Iznutra po sadržaju, koji upravo taj problem prolaznosti tematizira, a izvana – kao jedno umjetničko djelo, otisak duha jednog čovjeka koji je i sam izložen strahu od nestanka i koji želi da ostavi jedan mali trag svoga postojanja. Mislim da je upravo tu sadržana najveća uzvišenost umjetnosti.

SLOVO O ROMANU „POSLJEDNJI SPISI“ KRISTIJANA FON KAMPA

Roman „Letztschriften“ počinje konstatacijom da živimo u jednom „kasnom“ periodu, u zadnjoj etapi – i da je samim tim kucnuo čas za pisanje „posljednjih spisa“. „Letztschriften“ (u prevodu „Posljednji spisi“) su tajnovita zaostavština naratorovog ujaka, koji nakon svoje smrti ostavlja jedan sanduk sa knjigama, među kojima je knjiga „Letztschriften“. Ti su događaji okvir naracije, odnosno njegova prividno „realna“ razina – razina zbilje stvarnog naratora. Međutim, sam tematski sadržaj zasniva se na čitanju spisa koje je ostavio ujak, od strane naratora. Ti spisi su označeni kao „Letztschriften“ – „posljednji spisi“. Na razini narativne strukture tih mističnih „posljednjih spisa“ se ostvaruje najvažnija okosnica knjige. „Posljednji spisi“ su jedan niz „priča“, dakle zasebnih narativnih cjelina. Prividno realna razina (na kraju romana će se ispostaviti da je ona prividno „realna“), koja pripada naratoru, te narativne cjelina integrira u labavo strukturirani roman. Bez te razine bi „Posljednji spisi“ bili klasična zbirka priča. Za razliku od realne razine, u koju je smješten narator, pozabavljen zaostavštinom svoga ujaka, razina posljednjih spisa sažima fantastičnu razinu zbilje.

.

O čemu se zapravo radi?

.

„Posljednji spisi“ su razglednice iz jedne jako izobličene čovjekove realnosti na zemlji. Ponekad stičemo dojam kao da čitamo o junacima, koji pripadaju nekoj drugoj planeti, ali koja jako podsjeća na našu planetu. Tim fantastičnim narativnim cjelinama se pokušava ponuditi jedan unutrašnji rendgen istorije čovjekovog života na zemlji. Kao da je to bila jedna epizoda života, na jednoj planeti, u jednom jako kratkom vremenskom intervalu, u odnosu na beskrajno trajanje svemira, koje je potrebno osvjedočiti u svoj njenoj jezivoj fantastičnoj nadrealnosti – kroz posljednje spise. Sumrak života se možda bliži, a šta će preostati od krhotina naših bivših života, ako ne „posljedni spisi“, koji će biti svjedočanstvo iščezlog vremena, koje će možda pronaći neke civilizacije budućnosti, koje će sigurno krstariti svemirom, i koje će na kamenoj pustinji, koja se nekada zvala Zemlja, pronaći te „posljednje spise“, koje će dešifrirati, kao što mi danas dešifriramo egipatske papiruse, i preko kojih će se upoznati sa oblicima tog neobičnog života, koji se nekada odvijao na kamenoj stijeni, koja se obrtala oko sunca, a koja se zvala – Zemlja. Djeca su na toj zemlji učila da čitaju u školama, ali je na kraju to učenje ukinuto, jer je postalo preobimno za djecu. Na to mjesto su došli kompjuteri. Ljudi su o njima postali ovisni, još su manje učili. Na kraju su izumljene sprave za učenje, koje su primjenjivane na djeci. Djeca su samo padala u san, i budila su se nakon pola dana, napunjena znanjem. Ta procedura se ponavljala svakih pet dana, tako je bilo određeno zakonom. Nakon više godina bi djeca bila spremna, sa tom razinom znanja, za život u tom naprednom tehnološkom svijetu – primjer je koji je naveden u jednom od „posljednjih spisa“.

Priče opisuju i živote u kolonijama, koje prepliću ljubavne priče, i druge zaista neobične sudbine. Zaljubljivanje u djevojku iz divljeg plemena urođenika nije ništa neobično, ali kad se to sagleda kroz durbin „Fantastičnog“ u ovome romanu, a stvarnost je, zaista, mnogo više Fantastična nego je stvarna (jer se njena istina krije na tim fanstastičnim nivoima), onda sama ljudska povijest na zemlji izgleda mnogo drugačije – barem je rakurs posmatranja u ovom narativu izmješten u polje nadrealnog. „Posljednji spisi“ daju presjek jedne unutrašnje slike života na zemlji kroz vrijeme, posmatrane kroz dioptriju nadrealnog, jer je sada posmatrač svjestan da život na zemlji možda naginje prema posljednjim danima. U tom slučaju nada ostaje tek u „posljednjim spisima“, koji će biti jedno svjedočanstvo, zameteno pustinjskim pijeskom, milionima godina, kada ne bude čovjeka na zemlji, ali koji možda prenesu poruku nekim novim „Bićima budućnosti“, koji će se pojaviti nakon više miliona godina na tlu planete Zemlje, ili će je pak ta bića pohoditi iz svemira. „Posljednji spisi“, Christiana von Kampa nas suočavaju sa tom gorkom istinom – sa slabim izgledima na preživljavanje i opstanak današnjeg čovjeka.

.

(Autori ovog lijepog Sunčanog sata koji vidite na slici su kipar Stijepo Gavrić i dr Milutin Tadić. Sat je postavljen na kazališnom trgu Suzan Zontag u Sarajevu.)

.

Tekst  i fotografija MARKO RAGUŽ, Sarajevo, ljeto 2024.