Najprije krene val tuge jer je umro Alain Delon a bio je jako lijep, onda red zgražanja jer je bio morbidan a bogme i opasan tip. Pa Delon jest bio lijep jer je bio leden, otuđen i zakonski suspektan, na tome je počivao dobar dio njegove medijske slave. Kad je sve postalo tako jednostavno, jesmo li izgubili sposobnost mentalno hendlati sve što ima više od jednog sloja značenja? Kako bismo zadovoljili svoje vrlo kratkotrajne interese za neku temu, i probavili je čim prije, sve smo povadili iz konteksta, baratamo još fotografijama i linkovima na jednostavne i kratke vijesti. Svijet Alaina Delona između najvećeg glamura (a taj je glamur bio on sam) i mafijaških bossova s Korzike, srpskih tjelohranitelja koji završavaju čvrsto zavezani u vrećama, enigme oko obitelji Pompidou – jesu li i oni podlegli toj karizmi čovjeka koji je u prednjoj sobi na zidu držao Gericaulta a u stražnjoj Winchesterke i frendove iz vrlo autentičnih miljea? Slika Alaina Delona kao idealnog ženika sa zatravljujućim očima – kakav je to nemaštovit kliše. Alain Delon, enfant terrible pa još malo terrible francuske kinematografije, nije to Brad Pitt, umiveno i zategnuto šezdesetgodišnje dijete koje je netko fotografirao u zgodnoj košulji na ulazu pomodnog restorana. To su druge generacije, druga je i kultura, tehnologija je bila druga, Fight Club je izgledao znatno drugačije.

Umjetnost je nekad počivala na složenosti i na kontradikcijama, nije se tražilo je li pisac privatno ljubazan i pošten kako bi bilo dopušteno čitati njegove knjige, pitanje morala bilo je kompliciranije, i ne uvijek jasno, danas se jednostavno i brzo trijebi dobro od zla kao da se to obavlja u tvorničkoj hali, rezultat je uglavnom shematski i infantilan. U tom smislu zgužvani i zgađeni. Sahrana Alaina Delona, jest kraj epohe, i kraj priče.