.

 

Hrelić, volim to mjesto, stjecište razdoblja i svih njihovih svjetova. Pored lovačkog noža pohabane drške poslagane su figurice iz Kinder jaja – Štrumpfeta, rovokopač, kornjača. Zatim rasparene naušnice, prljava kutija koja sugerira da je unutra lila Tamagotchi, reklamna pepeljara Stari vinjak – Navip. Kroz špalir pokvarenih satova, brušena kristala, gramofonskih ploča i kazeta, dolazim do oveće gomile netom istovarene odjeće. Mlađa Romkinja brzo prebire najprije kapute pa u njih umeće vješalice koje zatim, tako otežale, slaže na pripremljene kromirane stalke. Nema dovoljno ni vješalica ni mjesta, hrpa izgleda netaknuto. Vučem za rukav nešto što nalikuje modrom baloneru, uščuvan je, rubovi nisu nimalo izlizani, ali muški je. Suknje, sakoi, svilene bluze – bijele i boje vanilije, istom tkaninom presvučena dugmad. Sve potječe iz pedesetih prošlog stoljeća. Mali je to muzej jednog para, mrtvog barem dvadeset godina. Miriše kava iz one sklepane građevine pred kojom će uskoro i kotlovina. Rano je, nema mnogo ljudi. Zrakom sitno veze neki narodnjak s istoka.

Više volim pamuk i lan od svile ili viskoze. Pamuk voli tijelo, ne napada ga, pušta ga da diše, lan mu daje još više zraka jer samostalno živi udaljen od kože, šupljikav je, a čvrst, pa zato tragam. Prevrćem Burberryje, Hermese, Chanele, barem se takvima čine; cipele su premale, kaputi preveliki, ali ispod svega viri komadić svijetle tkanine. Odignem gomilu i prebacim je na slobodan dio prostirke, preda mnom bljesne bijelo-plava lanena košulja. Netko je ovo oprao, ispeglao, spremio i čuvao, a sada se jutarnje nisko sunce razbija o besprijekorno čiste pruge. Ne dodirujem je. Ne mogu prestati gledati u taj komad na čijem je reveru sašivena žuta zvijezda. Ovo nije mjesto na kojem bi smio biti. Lijepo ću ga složiti, a najbolje bi bilo darovati ga nekom muzeju. Imamo li takav muzej? Ne pomičem se jer znam da bih ga najprije trebala odnijeti kući. Pokušavam se sjetiti gdje bih ga držala, a moj mi se stan učini još manje primjerenim od ovoga ovdje; ma gdje da ga stavim progorjet će prepreke, sjajit će ta bol, sjećanje na viđeno, sama smrt će useliti u neposredno susjedstvo dugo čuvanih haljinica moje kćeri. Nedjelja je, ne mogu s njim u neku ustanovu, negdje mora prenoćiti. Ne mogu ga ni ostaviti ovdje. Ne mogu ga smjestiti na balkon – ta bi baklja osvijetlila plišane igračke poredane iznad dječjeg kreveta. Nemam podrum, a i ne bi bilo pošteno držati ga tamo.

Oko mene se roje ljudi, kopaju, traže, kupuju, ali se ne približavaju. Sami smo, nitko ne dotiče tu našu auru istkanu nedoumicom, užasom i plačem. Moram kupiti maramice. Racionaliziram nešto o protoku vremena, deterdžentu. Odmičem se korak unazad, pa još jedan. Ne prestajem te gledati. Netko me gura, zastire pogled. Konačno nestaješ iza štanda zatrpanog maskirnim hlačama i sivomaslinastim majicama svih veličina. Oprosti.

Kupinečki Kraljevec, 23. kolovoza 2023. – Dan crne vrpce