Dvije sarme za Zartana: A mlađarija kao mlađarija, malo vodi brigu o bilo čemu. Naš Zoran iz ljetnoga društva, rođenjem Novosađanin, običavao je svako toliko predstavljati sebe kao Zartana, mlađeg i ponešto trapavog Tarzanovog brata. (Fine li i originalne jezične premetaljke!) Što li mu samo bi? Odjeven u zeleni frotirni kupaći kostim s dvjema naramenicama. Kada bi ga njegova majka Dragica znatiželjno upitala je li pojeo ručak, odgovarao bi smjesta i zagonetno: “dvije sarme”. Priremljene u sezoni kada kiselog kupusa više ni nema, za vrućih ljetnih dana? U njegovom viđenju stvari, politrenka piva energetski je naime vrijedila točno kao – dvije sarme! Rado je Zoran priređivao psine autokamperima (tada još uvijek glampera nije bilo). Tada bi umio, onako s lakoćom, dok smo se nalazili u hladu podno sjena pinija i igrali karte prvo snimiti situaciju. A zatim okrenuti se i otvoriti iza svojih leđa neki tuđi prenosivi hladnjak. Hladnjaci su u pravilu bili u vlasništvu stranaca. Udaljenih na svega metar ili dva. Leđima. Te, samo ako je to bilo moguće, iskapiti nadušak cijelu politrenku piva. Uz suzdržan smijeh oko sebe. Zoran, pivo i smijeh. Bilo je još sličnih epizoda. Netko je uz sam rub mora smjestio gajbu piva da ono ostane rashlađeno. Visina mora za desetak centimetara je ipak bila viša od visine gajbe. Nakon što je ugledao priliku, s lakoćom je smislio plan. Zaplivat će, a društvo će ga dozvati da mu nešto kaže. Nakon što je došao gdje trebalo držao je u plićaku ruke pod vodom, ali najprije je jedom rukom a zatim i drugom izvadio dvije staklenke iz gajbe te zaplivao prema obali s druge strane. I ta bi rabota ispala nezapaženo da Zoran u jednom trenutku nije toga nesvjestan započeo plivati kraul. Prvo jedna ruka u zraku, zatim i druga, u ubjema po boca piva. Na očigled svih koji su promatrali more pred sobom.

Zoran je znao priređivati i drukčije zabave. Prerezati uže koje šator drži uspravnim raznim sa šarolikim nacionalnim zastavicama, pucati iz dječjeg pištolja plašljivca u večernjim satima, sudjelovati u bitkama vonjavog morskog blata čiji se miris ne bi dao ni nakon tuširanja sa sapunom. No bio je momak sasvim u redu. Osim što je tridesetak puta pogledao disco Groznicu subotom uvečer. A kasnije i valjda više od toga. Zoran, prijatelj kakvog valja lupom tražiti.

Poput kukukusklanovaca: Svih ovih godina dolazaka nije se dogodio na Brnestricama dogodio jedan jedini društveni događaj. Priređivale su se razne sportske igre: odbojka, pikado, onda ona igra kod koje loptica privezana tankim konopcem ruši čunjeve na tlu. Nije bilo ni nogometnih utakmica – slobodne površine nisu to dopuštale. Za rijetke društvene događaje zaduženo je bilo selo. Poneka rijetka, ali doista rijetka filmska projekcija unutar školske zgrade, jednom godišnje, i to po ljetu, svetkovina u čast mjesnog zaštitnika te jedna jedina književna promocija i to knjige moje tete pjesnikinje. Sve njih gosti autokampa nisu posjećivali. Zapravo, koliko smo uspjeli doznati, nisu posjećival ni događaje religijskog karaktera. Bit će da su za obje vrste događaja navraćali do Pule. Grad ima filmskog prostora čak i na otvorenom, umjetnički i arheološki muzej, galerije, knjižnicu s odjelom za knjige na stranim jezicima. Najveći dogodio se ipak u obližnjoj Premanturi: dolazak na ljetovanje Umberta Eca. Čak je nema to koju godinu objavljena i dokumentarna fotografija u nekom premanturskom dvorištu. Osim užeg kruga oko semiotičara nitko to drugi nije ni znao. Ni lokali mediji nisu bili obaviješteni. I svi su ti događaju protjecali bez ozbiljni problema. Samo je jedna iznimka. Projekcija filma zaboravljenog naslova, redatelja i glumaca. Jedino što je ostalo zapamćeno jest scena kada skupina nekakvih kukluksklanovaca ili prije flagelanata s upaljenim bakljama prolazi uskom ulicom s niskokatnicama po svojim bokovima. Nikada prije doživljen takav užas. Ta konusna pokrivala za glavu s otvorima za oči, taj spori hod što se ne sprema na milost, ta nevidljivost ikoga živoga osim uniformiranih. I to je za lokalnu mlađariju bio društveni događaj.