Zeleno smeđi obronci, zelena rječica, napuštena sela iz Topuskog prema Velikoj Kladuši i nas stotinjak iz samostalne minobacačke bitnice ovdje poslanih radi formiranja vojne uprave i granice. Iza nas je Petrova gora, u njoj se još skrivaju pojedini četnici, očajni, zarasli i puni buha. Ponekad uhapsimo ponekog kada noću pokušava prebjeći u Bosnu i tako ga spasimo. Tamo ih odmah ubijaju dok mi zarobljene šaljemo u zatvor u Sisku. Inače u cijelom kraju nema nikoga, tek poneko vozilo UNPROFOR-a koje se pregledava te policija koju vraćamo odakle su došli jer nemaju tu što raditi. Ako neće, onda i njih razoružamo i pošaljemo u zatvor u Sisku. Vojska uvijek ima posla čak i sada kada nema ratnih operacija a vrijeme se sporo taloži na zemlju koja je sada opet naša sa svom tom tugom prošlosti koja se osjeća posvuda.
Gunga, Vincetić, je naš izviđač. Devedeset i prve nismo bili skupa jer je on bio u 150.. a ja u Odredu veze Glavnog stožera. Sada smo pak ovdje na Baniji u istoj postrojbi kojom zapovijedam jer predviđeni zapovjednik nije došao, pa nisam samo politički satnik. Gunga je nekada radio kao majstor za uvezivanje starih knjiga i drevnih inkunabula u Državnom arhivu. Preciznost i smirenost odlike su koje mu i sada pomažu u razminiranju terena i zgrada. Putovi su doduše prohodni ali sporedni mostovi preko rječice što vode prema Bosanskoj krajini redovno su barem dijelom minirani. Također u selu koju je začudo čitavo iako bez stanovnika, nedavno se vratilo dvoje mladih ljudi, muž i žena, kojima pomažemo opskrbom, škola je minirana. Gunga je polako, gotovo danima, razminirava. Kasnije se zaposlio na tim poslovima Mungosima i ostao bez noge. No, ovdje u punoj snazi. U podrumu škole, kad se do njega probilo, golemi je arsenal oružja kojeg šaljemo u naša vojna skladišta.
Nekoliko tjedana kasnije negdje je našao prastarog Stojadina. Vješto ga je osposobio kako bi mogao nadaleko landrati srcem pustoši koja nas okružuje. Ponekad bi otišli do Topuskog gdje je proradio jedan kafić i trgovina s pivom. Osim vojske tu su tek sjene života koji je neminovno osuđen na zaborav. U kasnijoj operaciji Vihor u tom ćemo stojadinu preživjeti udare vebera i haubica na cesti koja se iz Gline spušta prema Dvoru na Uni i koja je danima bila pod topničkim udarima. Nosilo nas je i lijevo i desno, ali smo stigli do Dvora koji je isto bio pod paljbom. Naši su se gardisti upravo spremali na prelazak rijeke, dok smo mi na obližnjoj planini izviđali mjesto za smještaj bitnice. Sva ta topnička kanonada prolazila je mimo nas kao neka gluha jeka. Nas smo dvojica radili svoje bez obzira na sve, ne mareći baš nimalo za to jer ćemo nestati u nekoj zaboravljenoj misli ili vječnosti. I prošlo je dobro, nakon par dana preselili smo se na to brdo, topnički su se napadi prorijedili i poslije prestali. A vojska se vratila kartanju, kuhanju i rutinskoj zajebanciji. Gunga je nastavio lutati i istraživati jesenje dane i večeri koji su tako postali važan dio njegove kasnije samoće.
Nakon rata bio je u Mungosima, sve dok nije stao na minu. Ležao je u Draškovićevoj u bolnici kada sam ga posjetio, još uvijek energičan da zamisli život kakav je želio. Dobro se snašao s protezom, kupio nje neku bajtu u Zagorju, gdje je sa suprugom često odlazio, a također se snažno zauzeo za veća i bolja prava ljudi koji su profesionalno radili na čišćenju zemlje od mina. Djelom je to i uspio. Njegov bi život bio sasvim drugačiji da mu se supruga koju je volio nije razboljela i umrla. Sve dotadašnje postojanje kao da je tada također prestalo i zamrlo. Nestala je ta jedina i jedinstvena sreća koju je imao pod svojom strehom, a unutarnji su svjetovi također usahli i okopnjeli.

Znali bi se naći na Trešnjevci, obijajući ćumeze do iznemoglosti, no ništa to nije pomoglo da se uspravi spuštena glava. U drugim je ženama tražio ono čega nema ili više nije bilo, okružio se često i lažnim prijateljima, a kada bi ostao sam slušao je naše pjesme iz devedesetih, sve više sluteći kako su one tek jeka zaboravljena postojanja.
Kažu da je 19. ovog mjeseca nakon moždanog udara, tragično preminuo. E moj druže ratni, sve smo snove odavno napustili, a pjesme su nam jeftino rasprodali. Na svom Facebook profilu dodao je i zadnju obavijest kako svoje organe, one koji su još zdravi, daruje u dobrotvorne svrhe. Život očito nije dovoljan da se izbjegne ravnodušnost koja nevidljivo upućuje ka posljednjem mraku. Žao mi je, ratni druže, zbog tebe i zbog toga što ne znam što ću sada sa svom tom jekom života iz tih dana i koja je bez tebe tek vrsta neke teške tišine.